“Ovde živi sećanje na one koji nisu došli u koloni.”, natpis na spomeniku u obliku otvorene knjige na ulasku u Busije, preslikava se u stihove “Stojte galije carske, na groblju braće moje.”, Milutina Bojića.
Mi nismo ni Beograđani, ni Krajišnici, reći će mnogi stanovnici najvećeg izbjegličkog naselja na svijetu, Busija. Naselje Busije nalazi se u opštini Zemun, dio je mjesne zajednice Ugrinovci, ali nadovezuje se i na dio Batajnice. Ne nalazi se ni na jednoj geografskoj karti, ali opet svi znaju za njega. To je danas pravi gradić sa već preko 1.500 kuća i mnogi ga nazivaju najvećim krajiškim selom. Nastalo je nakon Oluje, a mnogi će nam reći da ga se svi jedino sjete uglavnom oko godišnjice najveće izbjegličke kolone, čiji su prašnjavi putevi Ličane, Banijce, Dalmatince i Kordunaše doveli u ovu močvarnu ravnicu.“Direktno iz Oluje u močvaru,reći će nam brojni stanovnici Busija koji se i danas 2017 godine sjećaju 7 godina dugog hodanja čizmama kroz blato pošto je asfalt u Busije stigao tek 2005 godine,a sa njim i čuvena autobusna linija 703.
Te, već davne 1997. godine tadašnja radikalska vlast prodavala je poljoprivredno zemljište Poljoprivrednog kombinata ‘Napredak’ iz Nove Pazove pored ceste, između Batajnice i Ugrinovaca, kao placeve za stambenu izgradnju. Mnogi useljenici stoga ni do današnjih dana nisu uspjeli uraditi konverziju zemljišta u građevinsko što im donosi ogromne probleme,a plaše se i novih problema pošto još imovinsko pravni odnosi nisu riješeni.
Najveći dio kuća u ovom naselju napravljen je međusobnom pomoći stanovništva. Mnogi prepričavaju kako su sami finansirali izgradnju vodovodne mreže: davali su po hiljadu tadašnjih maraka za struju i bandere te teko platili izgradnju javne rasvjete, crkve i oko pet kilometara asfalta. Najveći dio ovog naselja ni dan danas nema kanalizacionu mrežu, a mještani nam govore kako žive u selu sa septičkim jamama što se dakako osjeća pri svakoj većoj kiši i izlivanju kišnice. Sve to je donijelo velike higijenske probleme prilikom prošlogodišnjih poplava.
Zvanično, Busije danas imaju oko 4.350 stanovnika. Njih 500 su mladi ljudi i djeca. Ne postoji organizovan društveni i kulturni život i sve se svodi na nekoliko već dobro poznatih zavičajnih manifestacija na koje dolaze useljenici iz svih krajeva Srbije. Stariji se okupljaju u lokalnim kafanama koje uglavnom imaju nazive vezane za nekadašnji zavičaj i u crkvi svetih Ćirila i Metodija, dok mladi odlaze za Beograd.
Široj javnosti je gotovo nepoznat podatak da se posljednjih nekoliko godina, zbog loše ekonomske situacije i nedostatka infrastrukture, ljudi masovno iseljavaju iz ovog naselja. Zabrinjava podatak da danas samo u Sidneju i San Hoseu živi čak oko 15.000 Krajišnika iz Busija, koji finansijski pomažu izgradnju ovog naselja. Ogromna većina njih je ovu močvarnu ravnicu na samim obroncima Beograda napustila posljednjih nekoliko godina i otišla u svijet trbuhom za kruhom.
Iz Busija krećemo put nedalekih Ugrinovaca gdje se upravo za vrijeme naše posjete održavaju višednevne svečanosti povodom Duhova kao seoske slave. Znajući da u ovom selu takođe živi veliki broj ljudi iz Hrvatske, očekujemo da ćemo naići na smotru zavičajnog folklora gdje će, između ostalog, prezentirati i kulturu Srba iz Hrvatske. Oni čine najmanje jednu trećinu stanovnika ovog sela, što je podatak okvirne prirode jer zvanični i precizni podaci ne postoje. No umjesto folklora zatičemo ogroman šator i nekoliko tobogana koji su postali zabava za djecu.
Lokalni kafić je i muziku, odnosno zaradu, prilagodio navikama Srba iz Krajine. Za dobro raspoloženje pobrinule su se krajiške grupe koje su najavljivane danima prije nastupa. U centru sela započinjemo razgovor sa slučajnim prolaznikom koji zastaje pored nas:
– Vidite, idete još malo pa lijevo i tamo je ovo naselje gdje su ovi vaši. Poznajem ih možda nekoliko, ali ljudi su došli tu i žive. Muka ih je natjerala da tu dođu… – govori nam Miloš ne pokazujući preveliko interesovanje za svoje sumještane rodom iz Hrvatske i Bosne.
Skretanje kod nepokošenog autobusnog okretišta nas vodi u dio Ugrinovaca koji je uglavnom naseljen Krajišnicima. Uređene i asfaltirane ulice sa značajnom infrastrukturom, te kuće pravilno postavljene po horizontali i vertikali, na prvi dojam djeluju kao uredno naselje za stanovanje. Nakon nekoliko krugova po naselju stvari nam postaju sve čudnije. Gotovo sve ulice u koje ulazimo nose naziv ‘Nova’ sa jedinom razlikom u broju ispred naziva. Shvatamo da je opštinska uprava sve ulice nastanjene Krajišnicima nazvala istim imenom. Sve nas je ovo podsjetilo na neka vremena iz prošlosti, a ostalo je pitanje koje i dan danas visi u zraku: stvara li se sa ovim neki novi izbjeglički geto u samoj okolini Beograda?
Još jedna izbjeglička priča o ljudima koji su iz Oluje došli u močvaru, od kojih neki nemaju ni svoje groblje, ni obdanište, te čija je ambulanta smještena na spratu parohijskog doma. Ovi ljudi ipak vjeruju u neko bolje sutra na svojim novim ognjištima,iako kako kažu „još ne znaju na čijoj su zemlji“.
Piše: Miroslav Mašić
