Piše: Krasmenko Kulaš, Melburn

Stara kineska poslovica kaže „Čovjek koji može pobjediti druge – jak je; čovjek koji pobjedi sebe samoga – svemoćan je“. Čini mi se da je Nenad Janković alias dr. Nele Karajlić, jedan od takvih ljudi. U sarajevsko krvavo proljeće, ratne 1992. godine, on je pobjedio one druge tako što je odbio da bude njihova ratna ikebana, odnosno moneta za etno-nacionalno potkusurivanje muslimanske političke elite u Sarajevu. Predosjećajući mnogo prije drugih, ali i kao neposredan sudionik gledajući nacionalističko-vjersko zlo kako svakodnevno buja i nadolazi na njegovom Koševu a i širom Sarajeva, napravio je jedini pravilan i racionalan izbor, sklonio je ženu i dijete na sigurno, da bi potom i sam napustio grad u kome je rođen i odrastao. Jednostavno, odbio je da se uhvati u krvno kolo – sveopšteg ludila, mržnje, međusobnog satiranja i osvete, koje će potrajati godinama.
Sarajevska mahala, koja je teško objašnjiva kategorija, osim ako nisi odrastao u njoj, mu takav izbor nije nikad zaboravila, niti oprostila. Čak ni nakon duge 22 godine, kad je Nele na nagovor starih sarajevskih ahbaba pobjedio sam sebe i s Jahorine, gdje je promovisao svoju knjigu, konačno sišao u svoj rodni grad. Iako je Neletov dolazak u Sarajevo bio organizovan u tajnosti i pod velom mraka, kad mahala utihne, nije uzelo dugo da neko provali vijest o Neletovoj posjeti i za tili čas učmala mahala se transformisala u vrijući kara-kazan. Lokalni bašibozuk, rulja žedna srpske krvi, se iskupila ispred privatnog restorana u kome je odsjeo dr. Nele. Iz uzbujzurene, razuzdane gomile koja se iskupila ispred, uskoro su se začuli povici, psovke, pretnje i pozivi na linč mrskog vlaškog paščeta, koje se, zamisli, usudilo doći u svoj rodni grad da remeti ubogu mahalsku idilu. U sveopštoj dernjavi i harlaukanju naročito se istakao bratunački, modernistički hadži-Lojo, Emir Suljagić, koji je preko svog tvitera objavio sljedeći sadržaj: „Mi koji smo preživjeli nismo sve ovo zaslužili. Žao mi je samo onih ljudi koji su dali svoje živote da bi smeće koje je pozvalo ovo smeće i dočekalo ga u Sarajevu, bilo živo“.

Žao mi je samo onih koji su dali svoje živote da bi smeće koje je ovo smeće pozvalo i dočekalo u Sarajevu preživjelo. http://t.co/ky7ONeDMBF

— Dr. Emir Suljagić (@suljagic2014) February 15, 2015

Sad se vjerovatno postavlja pitanje, zašto sam u prethodnom pasusu okarakterisao Emira Suljagića kao modernističkog hadži – Loju. Za odgovor na to pitanje treba se osvrnuti u ne tako davnu istoriju BiH, tačnije u 1869. godinu, kad je iz Banja Luke u Sarajevo po nalogu vezira Osmanpaše priveden profesor banjalučke bogoslovije Vaso Pelagić. Zbog poštovanja koje je uživao u srpskom narodu, turske vlasti odlučiše da ga ne bacaju u tamnicu, nego ga interniraše u sjedište pravoslavne mitropolije. Kad se sarajevskim mahalama pročula vijest da je „opasan srpski agitator i buntovnik“, koji ne poštuje turskog cara ni ćesara, smješten u zgradi mitropolije, krvožedna, razularena rulja poturčenjaka se brzo počela okupljati ispred zgrade, prizivajući krv. Kažu da je tad pred mitropolijom, glavni i najbučniji huškač bio neki šejh-lutalica iz okoline Rogatice, po imenu hadži-Lojo. Zabrinuti za Pelagićev život, mitropolit Dionisije i ugledni sarajevski

Srbi urgiraše kod Osman-paše da pojača obezbjeđenje oko zgrade mitropolije što on i učini, rasporedivši odred Turaka-Anadolaca da štite srpskog tribuna od posrnule, zalutale braće u crvenim fesovima.

Čudna je to ali istinita činjenica, paradoks par ekselans, da su Srbina Pelagića u glavnom gradu njegove rođene zemlje morali štititi regularni turski vojnici od mahalskog bjesnila. Šezdeset dvije godine kasnije, 1914., identična repriza mahalskog ludula, ovaj put je riječ o mlađanom Srbinu Gavrilu Principu, koga su jedva oteli regularni austro-ugarski vojnici od „bratskih ruku“ koje su htjele po kratkom postupku da mu presude. Evo i danas ista priča, kao da smo stali u vremenu, kao da smo čitav vijek tapkali u mjestu. Ponovo neki novi hadži-Lojo koji se danas personifikuje u liku i djelu Emira Suljagića, pujće besvjesnu gomilu na jednog u suštini nadrealnog, benevolentnog doktora – komičara, muzičara, glumca, pjevača, koji nikad nije ni mrava zgazio. Ako su ovako pobjesnili zbog Neletove posjetu Sarajevu, ne smijem ni zamisliti šta bi se desilo da kojim slučajem onaj pravi dr. prof. političkih nauka Nenad Kecmanović, navrati na fakultet gdje je bio dekan da obiđe svoje bivše studente.

Sav taj jed, bezrazložna mržnja i zla krv koju Suljagić iliti bratunački hadži – Lojo emituje ka dr. Neletu je ništa više nego produkt vjekovnih, nasljeđenih predrasuda. Mrziš nekoga jer je bio i ostao Srbin, jer ponosito nosi srpsko ime i prezime, jer je odbio da bude lutka na koncu i da ponavlja onu idiotsku floskulu muslimanskog ratnog predsjedništva o „pijanim četnicima koji s brda pucaju po Sarajevu“. A da je sreće i svjesnosti trebalo bi biti totalno drugačije, trebali bi i sarajevska mahala i Emir Suljagić, poštovati oponenta koji se hrabro i muški bori za ono u šta vjeruje.

Opasno je i prizemno stanje svijesti kad Suljagić koji je jedan od vodećih političara u bosansko-hrvatskoj federaciji, tako otvoreno za Zenu i prijatelje koji su Karajlića dočekali u Sarajevu, kaže „da su smeće i da nisu vrijedni da žive“. Ako se tako ubitačan i pogan jezik koristi prema svojim saplemenicima, možemo samo zamisliti šta bi ovaj bratunački mazlum – tviteraš, koji je sticajem ratnih okolnosti zalutao u Sarajevo, činio Neletu, Kusti ili ostalim „nepodobnim“ Srbima, koji neće da kažu „beli“ muslimanskoj percepciji ratnih zbivanja iz 1992-1995. Suljagićeva otrovna poruka je klasičan primjer zle krvi kojom su ga u njegovom zabačenom podrinjskom selu (Voljavica kod Bratunca) zadojili njegova majka, babo, dedo i nana. Naš narod kaže: „Kakvog te bešika zanina, takvog će te motika zakopati“. I zaista, frustrirani, iskompleksirani došljo u Sarajevo, Suljagić, dok se penjao političko-karijernom ljestvicom, manje-više je uspješno prikrivao tu svoju tamnu karakternu osobinu, ali kad-tad čovjek pokaže svoje pravo lice. Njegov zlokobni, mrziteljski tvit osim što ogoljava njegovo ružno, (ne)ljudsko lice, je ustvari lice i naličje tj. dobar pokazatelj onoga u šta se Sarajevo transformisalo gubitkom Kuste, Neleta, Brege, Čole, Đure, i dolaskom razno-raznih Suljagića, Šabanovića, Orića, Ganića.

Suljagićev neprimjereni napad na Neleta i Zenu i način na koji je on to uradio, ustvari više govori o njemu, nego o ljudima koje je napao. Jezik koji je korišten u tom nesrećnom tvitu pokazuje jednu karakternu crtu čovjeka koji se totalno odrekao svojih moralnih korjena. Čovjeka koji je pogubio etičke i moralne standarde i postao puka politička karikatura koja je sama sebe osudila na život u mržnji i zlobi. Nek mu je sa srećom, svako kuje svoju sudbinu, ali po mom skromnom mišljenju takvi ljudi se moraju zaustaviti, na ovaj ili onaj način. Da je rogatički pustahija hadži-Lojo bio zaustavljen 1869. godine kad je kidisao na Pelagića, ne bi ponovo iskrsnuo u Sarajevu u zimu 1871-72. i pokrenuo još veću, nasilnu agitaciju protiv završnih radova na kupoli nove srpske crkve, podjarivajući muslimane protiv Srba, tvrdnjom da je toranj crkve nadvisio Begovu xamiju. Hadži-Lojo će godinama poslije divljati po Sarajevu i iživljavati se nad slabim i nemoćnim, da bi njegovo silništvo kulminiralo 14. augusta 1878. kad je bez ikakvog razloga, iz čiste objesti, ubio mladog Srbina Soknića iz sela Lužani. Ovaj bratunački tviter hadži-Lojo, Emir Suljagić, nije ništa bolji. Ako mu se ne stane na put, on će prvom oportunom prilikom preći sa zlih riječi na zla djela.