Piše: Krasmenko Kulaš, Melburn
[dropcap font=“0″]V[/dropcap]jerovatno ste nekad posmatrali situaciju u seoskoj bari ili obližnjem jezercetu kad se dva patka potuku. Da li oko neke zanosne ženke ili teritorije koju kontrolišu, u krajnjem slučaju nije ni važno, važna je činjenica da njihova borba nikad ne traje dugo. Oni se poslije kratkog, žestokog obračuna u kojem perje leti na sve strane, brzo razdvoje i svaki od njih otplovi u suprotnom pravcu. Onda takođe svaki patak će u određenom trenutku zastati i svaki za sebe nekoliko puta snažno zalepršati krilima u vazduh i tako se osloboditi viška energije koji se nakupio u njihovim tjelima tokom borbe. Nakon tog rituala lepršanja ili snažnog mahanja krilima, oni će mirno nastaviti da plove, svaki u svom pravcu kao da se nikad ništa nije ni desilo. No, ako pođemo od pretpostavke da jedan od tih pataka ima um i savjest opozicionog lidera u Republici Srpskoj, Mladena Bosića, onda će on u svome mozgu nastaviti borbu, održavaće je živom tako što će nastaviti da opsesivno razmišlja i konstruiše, odnosno smišlja “šuplju priču”, koja samo njemu odgovara. Ako smo kojim slučajem u stanju da uđemo u patkovu, odnosno Bosićevu glavu, ovako će vjerovatno zvučati “patkova priča” tj. Bosićeva priča: „Ja ne verujem šta je on (Dodik) upravo uradio, pobjedio nas je po treći put na izborima. Je…ću mu sve po spisku. On misli da je ova bara (Republika Srpska) njegova. Siguran sam da već nešto smišlja protiv mene. Sljedeći put ću ga naučiti pameti da nikad više ne zaboravi lekciju, s kim se zakačio.“ Itd. itd…
Kamo puste sreće da se ja, ovdje na kraju svijeta, ne moram da bavim ovom temom, ali na moju veliku žalost, mišljenja sam da ovaj basnoliki uvod poprilično vjerno oslikava političku realnost tj. kakvo je stanje stvari u post-izbornoj Republici Srpskoj. Stari, prefrigani patak Mladen Bosić, pošto nije imao dovoljno ljudske a ni političke smjelosti da se upusti u otvorenu borbu, jedan na jedan, sa dobro utovljenim patkom Miloradom Dodikom, on je podlom političkom rokadom poslao u neravnopravnu borbu mlađeg, neiskusnijeg Ognjena Tadića, koji je tu borbu izgubio. Klasičan primjer političkog makijavelizma u kome Ognjen Tadić ispadne neka vrsta kolateralne štete, naprosto bude bačen lavovima, žrtvovan zarad ”većih ciljeva” od strane svog lukavog lidera. Poslije očiglednog izbornog fijaska Saveza za promjene, Bosić, Tadić i Čavić, umjesto da racionalno promisle šta im je činiti, dostojanstveno priznaju poraz i da zamahnu krilima, oslobađajući se negativne energije koja osim njih, smara i efektuje i cjelu Republiku Srpsku, oni čine upravo suprotno i nastavljaju da povređeno glume žrtvu, nezadovoljno kvačući koliko ih grlo nosi -kva, kva, kva, kva….
Tako ozlojeđeni i zaslepljeni mržnjom prema jačem, rasnijem patku Miloradu Dodiku koji uporno, zaštitnički čuva svoje jato i teritoriju od uljeza, a koga ne mogu pobjediti ni nakon tri izborna ciklusa, ni na ovaj (demokratski) ni na onaj (kvarnjački) način. Nespremni za kompromis bilo koje vrste, sujetni patak Bosić i odbačeni, goluždravi pačići, čine nezamislivo. Napuštaju svoje jato, svoj rod najrođeniji i preljeću jatu muslimanskih gusana tj. babinom gusanu Bakiru Izetbegoviću. Naravno, ovaj samouništavajući politički manevar naših poraženih opozicionara, stvaranje koalicije sa srbomrscima tipa Izetbegović, Komšić i Suljagić, je plod dobro osmišljene obojene ujdurme pod dirigentskom palicom američkog ćuran-ambasadora Nikolasa Hila. Destruktivno, štetočinsko delanje ambasadora Hila, ako ništa, bar nam pokazuje da nekad i nije dobro pomilovati ćurana za Dan zahvalnosti, kao što je Obama “pomilovao“ njega, i poslao ga nama u bosansku zemlju Nedođiju da se nadima, krešti i da nam zagorčava ionako gorak život.
“I tako”, što bi rekao bata Radašin, i sad i ovog trenutka, dok pišem ove redove, um naših poraženih opozicionara kao pokvarena gramofonska ploča, nastavlja da vrti jednu te istu priču. Hoće vlast po svaku cijenu i nema ti druge. U prilog ovoj tvrdnji ide i današnje saopštenje Saveza za promjene koje su osmislili u subordinaciji sa federalnim, muslimanskim gusanima i zapadnim naduvenim ćuranima Hilom i Inckom. Objavljena je lista želja u vidu određenih resornih pozicija i vjerovali ili ne, Mladen Bosić bi da bude ministar vanjskih poslova BiH, Dragan Čavić hoće mjesto ministra odbrane, a starog Dodikovog arhi-neprijatelja Zdravka Krsmanovića, bi postavili za direktora SIPE. Kuku lele što nam zeleni gusani Izet-beg, Komšić-efendić i Sulj-aga misle i žele dobro.
Da li je ovo promiskuitetno političko-interesno flertovanje naših hudih opozicionara sa muslimanskim unitaristima najjasniji primjer bolesnog političkog egoizma, procjenite sami. Po meni lično, ovo je sumrak politike, politikanstvo najgore vrste, dno dna, nema niže. Ići u koaliciju sa “zlatnim ljiljanima”, dojučerašnjim ubicama i otvorenim mrziteljima Srba je poguban politički obrazac, koji danas-sutra može skupo koštati Republiku Srpsku. Ja, mali srpski kengur, koji sa velike distance posmatra i prati post-izborna previranja u RS, znam samo jedno: Doktrina “Zavadi pa vladaj“ je stara koliko i sam čovjek. Ako se taj manipulatorski modus operandi Zapada u BiH i RS na vrjeme ne prepozna i ne razobliči proaktivnim pristupom od strane mjerodavnih institucija RS, stići će nas usud iz one dobro znane srpske poslovice koja kaže: “Ako nećeš brata za brata, hoćeš tuđina za gospodara”. Živi bili pa vidjeli, vrijeme je najbolji i najsigurniji sudija, ono će sigurno, kao i mnogo puta do sada pokazati ko je ko u srpskom nacionalnom korpusu, ko je vjera a ko nevjera. Daj Bože da grešim, ali sve su prilike da su kva Ivanić, kva Bosić i kva Čavić, svojim nepromišljenim preletom u dušmansko jato zauvjek odljetjeli, odnosno otplovili u mračnu stranu srpske istorije.
