Vlado Radovanović je rođen u selu Brijest, u podnožju Majevice, 1926. godine. U Australiju je stigao po završetku građanskog rata u Bosni i Hercegovini, 1995. Bio je poznati advokat i ugledni član srpske zajednice. Preminuo je u Melburnu 2. jula ove godine. Ovo su delovi iz njegove autobiografije, koju je napisao pred kraj života.
Građanski rat devedesetih i izbjeglištvo
Posle Titove smrti 1980. međunacionalni odnosi u Jugoslaviji, a posebno u Bosni su se postepeno pogoršavali, pa su mnogi nerazriješeni problemi iz prošlosti ponovo postali aktuelni. Politički sukobi, afere i prepucavanja nacionalnih političkih rukovodstva bili su u prvom planu, dok su lokalne vlasti, manje-više otvoreno, stajale na stranu većinskog stanovništva i svojim praktičnim odlukama diskriminisale one druge. U međusobne odnose običnih ljudi uvlačilo se podozrenje pa i netrpeljivost.
Posle dvanaest godina izuzetno uspješne advokatske prakse, u maju 1985. dobio sam rješenje o brisanju iz advokatskog imenika. Razlog za to je bio novi zakon, koji je važio u Bosni i bio, očigledno, uperen protiv Srba. U njemu se zabranjuje advokatski rad učesnicima NOR-a koji ispunjavaju uslove za penziju ali ne i godine starosti. Kad je to čuo jedan od mojih najboljih prijatelja Franjo Franjić, ratno siroče kao i ja, sa kojim sam službovao u Brčkom i išao u večernju gimnaziju, i koji je u međuvremenu završio pravni fakultet a tada radio kao sudija u Gospiću, odmah me je pozvao da se registrujem u Hrvatskoj. Zajedno smo otišli u Zagreb, pa sam istog dana položio zakletvu i dobio legitimaciju da sam upisan u registar odvjetnika Hrvatske.
U to vrijeme su od ‘kolega’ advokata u Tuzli i advokatske komore stizale optužbe da bespravno radim, a u moj slučaj se umiješao čak i Franjo Herljević, ministar unutrašnjih poslova, koji je intervenisao u Zagrebu za moje brisanje. Ja sam skoro dvije godine uporno odbijao sve optužbe, a tačku na čitav slučaj stavila je 1987. presuda Ustavnog suda BiH kojom se ukida zakon o brisanju advokata iz imenika. Ubrzo sam bio ponovo registrovan u advokatskom imeniku u Tuzli.
Sredinom 1990. odlučio sam da proširim svoju advokatsku kancelariju i dogradim poslovni prostor za suprugu na sopstvenom placu u centru Tuzle, ali su lokalne vlasti uporno odbijale da mi daju građevinsku dozvolu sa izgovorom da je to mjesto rezervisano za visoku gradnju. Ja se nisam mirio sa ovom nepravdom, pa sam uz pomoć uticajnih poznanika i stručnjaka napravio plan da obavimo sve građevinske radove preko jednog vikenda, dok organi uprave ne rade. Od petka u pet sati po podne kad su stigli radnici, mašine i građa, pa do ponedeljka ujutro nikla je nova zgrada u kojoj je bila sakrivena stara. Na prijetnje lokalnih vlasti o rušenju oštro sam uzvratio da ću svoju imovinu braniti svim sredstvima, pa i oružjem. Ubrzo je nova zgrada bila okružena cvijećem i zelenom ogradom, a u novom poslovnom prostoru Nada je otvorila butik sa najkvalitetnijom ženskom modnom odjećom. Kada me je moj vozač i prijatelj Ostoja pitao ‘Kome si to napravio?’ a ja odgovorio ‘Sebi i svojoj djeci’, on je ogorčeno rekao: ‘Džaba to gradiš… ostaće Aliji Izetbegoviću’, dobronamjerno objašnjavajući kako je čuo da Muslimani negativno pričaju o meni. Tek po završetku rata u Bosni moja imovina mi je vraćena, pa sam od novca koji sam dobio prodajom uspio da sagradim kuću u Melburnu.
Pred sam početak sukoba u Bosni pozvao me je tadašnji šef Državne bezbjednosti u Tuzli Mehmet Bajrić, koga sam lično poznavao, i pitao ‘Kakva se to družina okuplja kod tebe na Majevici?’, vjerovatno sugerišući na nekakve skupove ‘veliko-Srba’. Ja sam mu rekao da su moji gosti pripadnici svih nacija, učesnici u Petoj ofanzivi, ljudi koji nikad nisu skrenuli ni na jednoj krivini revolucije… i da su bolji Jugosloveni i od mene i od njega, pominjući pojedinačno moje prijatelje. Kasnije sam saznao da su pretresali moj stan kad sam 1992. izbjegao u Beograd, kao i da su me prisluškivali i pratili.
U mojoj advokatskoj praksi klijenti su mi pretežno bili muslimanskog porijekla, što mi se na kraju teško osvetilo, jer su me kolege advokati iz surevnjivosti i zavisti stavili na listu ‘opasnih’. Kada je 5. aprila 1992. rat počeo u Sarajevu, u moju kancelariju je ušao moj kolega advokat i dobar drug Ibrahim Hrustemović, Musliman, koji me je upitao “Šta čekaš? Ja te molim da u roku od sat vremena nestaneš sa porodicom iz Tuzle”, uznemireno dodajući da mi neće ništa dalje objašnjavati. Ibro me je prijateljski i ljudski, sigurno i sa ne malim ličnim rizikom, upozorio na dolazeće nevolje i ja sam to najozbiljnije shvatio. Nazvao sam suprugu Nadu i rekao joj da brzo spakuje najvažnije stvari jer moramo hitno da napustimo Tuzlu. Kad sam joj u stanu objasnio o čemu se radi ona je počela da plače, ali je ubrzo obavijestila djecu. Vesna, Zdravko i Marieta su ubrzo došli i odlučili da idu sa nama. Zdravko je odmah rekao: ‘I mi idemo sa vama, ja neću ni za koga da ginem’. Iz Tuzle smo, u koloni jedni iza drugih, otišli u Beograd, pa nastavili u Vrnjačku Banju, gdje su nam se uskoro pridružili unuk Aco, prija Marija, njen unuk Davor i prija Pepa.
Kad su čuli za naše izbjeglištvo, Nadina familija nas je pozvala da dođemo kod njih u Zrenjanin, pa smo se rasporedili kod nekoliko porodica. 15. maja 1992. mlađa ćerka Mirjana i njen suprug Dragan došli su u posjetu sinu Aci. Sat vremena posle njihovog izlaska iz Tuzle napadnuta je kolona JNA na Brčanskoj Malti, pa ni njima više nije bilo povratka. Kupovao sam i po pola tone brašna i drugih namirnica za prehranu nas jedanaest sledeća četiri mjeseca. Uz nas su se hranili i domaćini koji su velikodušno otvorili za nas svoje kuće. U Zrenjaninu smo svi dobili izbjegličke karte, ali niko nije imao posao. Zet Zdravko je više puta išao u Beograd i uspio da dobije dozvolu za iseljenje u Australiju za njegovu porodicu, pa su 19. avgusta Vesna, Marieta i on, preko pola svijeta, sa brojnim presjedanjima, otputovali u Melburn.
Početkom septembra upisan sam u imenik Advokatske komore Beograda, pa smo se nas osmoro preselili u Beograd, sa nadom da ću naći kakav posao, ali, nažalost, taj plan nije uspio. Svo vrijeme sam plaćao iznajmljivanje stanova i režije za sve nas, pa se ušteđeni novac brzo topio. U tom sumornom izbjegličkom periodu od tri i po godine najljepši dio bilo je vrijeme provedeno sa prijateljima Cvjetkom i Spasom koje nas je podsjetilo na našu mladost u Zvorniku prije puno godina. Krajem godine u Tuzlu su se zbog zdravstvenih razloga vratili prija Marija i Davor, a onda i prija Pepa, pa nas je ostalo petoro.
Redovno sam išao da kao izbjeglica podignem sledovanje Crvenog krsta. Jednom prilikom, usred jake zime 1994. čekao sam pet sati u redu za sledovanje dok je duvala košava. Kad sam došao kući bio sam potpuno promrzao. Dobio sam obostranu upalu pluća sa vrlo visokom temperaturom i jedva sam se izvukao posle tri mjeseca bolovanja. Moj školski drug i veliki prijatelj Duško Blagojević, izuzetno uspješan i cijenjen rudarski inžinjer, koji je živio u Beogradu, puno nam je pomogao oko smještaja u završnom periodu našeg izbjeglištva, kad je novca bilo sve manje, a razni problemi se gomilali.
Dok je ćerka Vesna u Australiji pokušavala na sve načine da dobije odobrenje za naše useljenje u Australiju na osnovu spajanja porodice, ja sam razmišljao šta da radim u toj nezavidnoj situaciji i došao na smjelu i neobičnu ideju – da napišem pismo kraljici Elizabeti i tražim pomoć. Pismo sam napisao preko ambasade Velike Britanije u Beogradu, opisujući našu tešku situaciju izbjeglica, beskućnika i nezaposlenih, i molio za pomoć oko iseljenja u Australiju ili Kanadu. Samo nekoliko dana kasnije dobio sam poziv da dođem u ambasadu gdje me je primio njihov savjetnik koji me je posle razgovora uputio na službenika u predstavništvu UN kod Kalenića pijace. Taj službenik mi je rekao da Nada i ja možemo da dobijemo dozvolu za iseljenje u Australiju, ali da za tročlanu porodicu moje mlađe ćerke Mirjane nije siguran. Kad sam ja odlučno rekao da bez njih ni mi nećemo ići, on je dao odobrenje za sve nas i odmah nas poslao na zdravstvene preglede. Pregledi su dobro prošli, osim što je meni šef komisije, Musliman, našao visok pritisak, pa sam ja ostao pod znakom pitanja. Na moje insistiranje pregledao me je specijalista koji je utvrdio da mi je pritisak normalan.
10. jula 1995, prvim avionom koji je posle uvođenja sankcija Srbiji 1992. poletio sa beogradskog aerodroma za Atinu, krenuli smo za Australiju.
U sledećem broju: Život u Australiji
