Krasmenko Kulaš

“Najvažnije je – izbjegavajte laž, svaku laž, naročito laganje samom sebi. Pazite na svoju laž i kontrolišite je svaki čas, svaki trenutak. Izbjegavajte gadljivost i prema drugima i prema sebi: to što vam se čini gadnim u sebi čisti se već samim tim što ste to primijetili. Takođe izbjegavajte strah, iako je strah posljedica izgovorenih laži” – Fjodor Mihailovič-Dostojevski

Baš me zanima da li su frustrirani, nacionalno – ideološki mutanti poput Aleksandra Vulina, Sonje Biserko, Filipa Švarma ili Dinka Gruhonjića ikada pročitali ovu mudrost velikog Dostojevskog o “lažima, gadljivosti i strahu”. Biće da nisu. Jer da jesu, ne bi onako olako letili pred rudu, ofirajući se pred licem cjele nacije, u svojim uzaludnim pokušajima da unize i diskredituju povratak u Srbiju jednog od najhrabrijih i najumnijih Srba sadašnjice, dr. Vojislava Šešelja. Da li su djelimično ili u potpunosti uspjeli u politički motivisanoj ujdurmi da javno ogade Srbima dr. Šešelja,  sabotiraju povratak u otadžbinu nevinog haškog sužnja? Naravno da nisu! Jer sve ono što su napisali i kazali na tu temu, dokazani komunista Vulin i provjereni drugosrbijanci Biserko, Švarm i Gruhonjić, su ustvari sebi i svojim kontrolorima iz žuto-naprednjačkog kartela, napravili neku vrstu medvjeđe usluge. Atakujući na lik i djelo dr. Šešelja oni su nedvosmisleno pokazali svoju ljudsku i intelektualnu inferiornost, svoj duboko ukorjenjeni, iracionalni strah koji je posljedično i neminovno povezan s njihovom nečistom savješću, koja je nusprodukt njihovog dugogodišnjeg laganja i anti-srpskog delanja. Vulin, Biserko i klika, zaista izgledaju neuvjerljivo u svojim jalovim pokušajima da objasne vaskolikom Srpstvu kako je dr. Vojislav Šešelj u političkom smislu nevažan igrač, otpisan političar prošlosti, koga su pregazili vrijeme i bolest i kako on više nema ama baš nikakvih šansi da ozbiljno utiče na tokove moderne srpske političke scene.

Ko živi u lažima, u učaurenoj realnosti, a ko živi u istini, najbolje su pokazale slike dočeka dr. Šešelju na beogradskom aerodromu, koji je bio premali da primi sve poštovaoce i sljedbenike ideja i djela dr. Šešelja. Da nije po onoj narodnoj, koja kaže “Prvi se mačići u vodu bacaju”, sutradan i dan kasnije su se ponovile indentične slike ushićenog naroda u velikom broju na mitinzima u Zemunu i Beogradu, koje su za tili čas obišle zemaljsku kuglu. Čak i otvoreni neprijatelji Srbije na Zapadu, u svojim udarnim novinskim i televizijskim izvještajima, su javljali da je srpski narod pripremio veličanstven doček (hero’s welcome) svom nacionalnom heroju, dr. Vojislavu Šešelju. Nema tu neke velike filozofije, pošteni, obični ljudi su uvjek voljeli i cjenili pobjednike, a pogotovo pobjedonosce kao što je dr. Vojislav Šešelj. Želio to neko priznati ili ne, doktor Vojislav Šešelj je donio u Srbiju najveličanstveniju pobjedu, nek mi ne zamjere naši odlični sportisti, rekao bih pobjedu svih pobjeda. Pobjedu hrišćanskog, vjerujućeg dobra nad zlim, đavoljim snagama anti-Hrista, veliku pobjedu srpske pravde nad haško-inkvizitorskom nepravdom i što je najvažnije, genijalno osmišljenom, velemajstorskom pravničkom odbranom ostvario je pobjedu sjajne, blještave istine nad mračnim, ljigavim lažima i manipulacijama atlantističkog suda nepravde u Hagu.

Laž, gadljivost i strah koje ovih dana emituje druga Srbija prema dr. Šešelju nije strana ni prvoj Srbiji. Aktuelna vladajuća garnitura političara, pa i neki opozicionari, pokazuju konsensualnu averziju prema ideji povratka  i ostanka dr. Vojislava Šešelja u otadžbini. Gospodar Vučić taktizira ”miloševski mudro”, pred kamerama glumi dobricu i želi brz oporavak dr. Šešelju, a iza scene, glavnog momka iz svoje pratnje Aleksandra Vulina pujće da laje i grize. Žuti “revolucionari” koji su u međuvremenu postali žuti opozicionari, su vjerovatno najotrovanija politička grupacija u cjeloj novonastaloj situaciji, jer Šešeljev trijumfalni povratak u zemlju, po zakonu spojenih posuda, podsjeća vaskoliko Srpstvo na izdaju i hapšenja srpskih heroja od strane tadašnje Đinđićeve vlasti. Predsjednik Nikolić se takođe živ ne čuje, mudro je odabrao isposničko samovanje i ćutanje, kako i dolikuje bajčetinskom Gandiju. A i šta bi rekao posrnuli vojvoda i novopečeni magistar ničega, kad i on i svi mi vrlo dobro znamo da je pao na ispitu ljudskosti, bratstva i kumstva pred utamničenim dr. Šešeljem i njegovom porodicom.

Činjenićno gledano, zadocnjelom puštanju dr. Vojislava Šešelja iz haškog kazamata se jedino i iskreno obradovao srpski narod, ma gdje on bio. U otadžbini ili rasejanju, u gradu ili selu, u studentskim domovima ili školama, u bolnicama ili kasarnama. I staro i mlado, seljak, radnik, student, obični narod je dostojanstveno proslavio kvintesecijalnu pobjedu našeg, slovenskog div-junaka iz naroda nad zapadnim moćnicima, ogrnutim u lažni plašt demokratije. Narod niko ne može prevariti, jer on intuitivno osjeća i zna da politika imitira i prati realni život i da funkcioniše u ciklusima. Jevropsko zlo koje se već 14 godina personifikuje u politici žuto-naprednjačkog kartela je na izdisaju, isto kao što je na izdisaju i ranjena atlantistička zvjer u Hagu, Donjecku, Bagdadu, Damasku. Znaju to dobro i lažni trubaduri demokratije na lokalnom nivou, zato su u panici i zato su tako otvoreno zlonamjerni i zluradi. U nedostatku racionalnih argumenata prave neljudske, zlurade komentare o zdrastvenom stanju dr. Vojislava Šešelja. Ciceron je za ovakve moralne spodobe rekao ”O tempora, o mores”.

Uz svo dužno poštovanje prema mudrom Latinu Ciceronu, uvjek preferiram da završim moja promišljanja sa nekom dobro znanom domaćom poslovicom. Osim poučne, ova poslovica je i karmičke prirode i glasi: “Ko drugome jamu kopa, sam u nju pada”, tj. često oni loši ljudi koji prave smicalice drugima, sami postanu žrtve istih. Karma je čudo tj. hoću reći da je karmički zakon konstantno prisutan u našim bićima. Pomoću karme koju posjedujemo, svako od nas je uključen u vaseljenske tokove života i prema tim zakonima svaki pojedinac će snositi posljedice svog delanja. Ultimativnu posljedicu negativno izgovorene zle misli prema drugom ljudskom biću je na svojoj koži osjetio pokojni Zoran Đinđić, kad je izgovorio dobro dokumentovani zahtjev Karli del Ponte, koji se odnosio na dr. Šešelja: ”Eto vam ga, vodite ga i ne vraćajte ga više”. Na Đinđićevom nesrećnom primjeru se itekako dokazalo da su Božiji i kosmički zakoni nepogrešivi i neoprostivi. Nedugo poslije izgovorenog zla dr. Đinđić je otišao zauvjek, dok se Dr. Šešelj poslije dugih i predugih 12 godina nepravednog i naručenog robijanja vratio Srbiji i svojoj porodici. Istina, tamnovanje i neljudski tretman inkvizitora su uzeli danak na zdravlje dr. Šešelja, fizičko tjelo je oslabilo, ali onaj dobro znani, nepokoreni, slobodarski  duh, kao što smo mogli vidjeti ovih dana, je ostao netaknut i zdrav. I to svim srpskim nacionalistima uliva nadu, ako je zdrav duh Božiji u čovjeku, Bog preko njega može povratiti fizičko zdravlje i ozdraviti čovjeka. Sa iskrenom nadom za što brže ozdravljenje, ja pozivam sve čestite i poštene Srbe da ovih dana odu do crkve, a gdje nema crkve da stanu pod hrast, sveto drvo naših praotaca, i da se pomole Gospodu za spasenje i ozdravljenje našeg vojvode pobjedonosca Vojislava Šešelja. Dok se budemo molili za njegovo spasenje, ujedno zatražimo i oproštaj od Gospoda što smo, grešni i slabi, ikada i dozvolili srpskim Judama da uhapse i isporuče za haški kazamat najbolje među nama.