Piše: Krasmenko Kulaš, Melburn

[dropcap color=“#“ bgcolor=“#“ sradius=“0″]P[/dropcap]riču o monahu Arseniju Jovanoviću ću otvoriti podsjećanjem na jednu umjetničku, slikarsku izložbu koja se održala otprilike prije desetak godina u prostorijama melburnškog hrama kulture – Nacionalnoj galeriji Viktorije, skraćeno NGV. Sticajem okolnosti, po liniji posla kojim sam se bavio, imao sam čast da provedem tri mjeseca u obezbjeđenju koje je čuvalo izložbenu postavku pod nazivom “Tama i Svjetlost”, slikarskih djela Mikelanđela Merisija da Karavađa. Monumentalna slikarska djela, teško opisive, nevjerovatne ljepote neprocjenjive vrijednosti, onda mjerene u stotinama miliona evra, iz dana u dan su mnogobrojne posjetioce ostavljale bez daha.

Ono što je uz orginalan i genijalan umjetnički izraz Mikelanđela Karavađa najviše plijenilo, ali i čudilo većinu posjetilaca izložbe, bila je njegova mračna, turbulentna biografija. Ljudi su se često naglas pitali i postavljali pitanja umjetničkim kuratorima: “Kako je moguće da djela ovakvog formata, ovakve ljepote, naslika osoba koja je živjela na margini, među polusvijetom, lopovima i prostitutkama, osoba koja je bila sklona nasilju i porocima svih vrsta?” I sam, često stojeći pred mojom omiljenom slikom Mikelanđela Karavađa “Sveti Jovan Krstitelj u divljini”, nisam se mogao načuditi natprirodnoj božanskoj ljepoti mladog, golobradog Jovana Krstitelja, okupanog u jutarnjim sunčevim zracima koji su, po mom dubokom ubjeđenju, zračili i izvan slike i tako grijali onog unutrašnjeg hrišćanina u meni. Karavađo je inače ušao u slikarsku antologiju kao prvi slikar koji je uveo svjetlost u slike koje su do tad bile mahom mračne.

Vaistinu, monah Arsenije koji je ovih dana u višenedjeljnoj posjeti srpskoj zajednici Australije, živi je dokaz da blaženopočivši čudotvorac i svetac Vasilije Ostroški i dalje čini čuda. Slušajući duhovno predavanje monaha Arsenija Jovanovića, sabrata manastira Ostrog u prostorijama grčke pravoslavne crkve u južnom Melburnu, koja je samo jedan kilometar udaljena od NGV, osjetio sam ponovo onu blaženu svjetlost i toplotu, kao prije desetak godina. Itekako sam svjestan da analogije i poređenja mogu biti nezahvalni, ali kako sam ja lično doživio susret sa monahom Arsenijem i njegovom monaško-umjetničkom dušom, mogu slobodno reći da je on, kao onda Karavađo potisnuo tamu i uveo svjetlost u moju slovensko-hrišćansku dušu.

Monah Arsenije nije običan monah, on je svestrana, višedimenzionalna, harizmatična ličnost, pisac, uspješan slikar, po profesiji stomatolog. On je pravoslavni učitelj, mentor, propovjednik, rekao bih bez ustručavanja i pravoslavni psiholog, filozof koji drži duhovnu propovjed na jedan specifičan način, tako što se praktično ispovijeda pred prisutnim audotorijumom. A njegova ispovijest je toliko moćna i poučna jer je lična i iskrena. Ona dolazi iz životnog iskustva koje je bilo jedan veliki rolerkoster, protkan uspjehom, slavom, uživanjem opojnih droga, grijehom i pohotom koji su na kraju, kao što uvijek biva, donijeli nezamislivu patnju i zlu kob: Da gleda svoje najdraže prijatelje kako jedan po jedan umiru u paklu droge i zavisnosti. Osim duboke pokajničke iskrenosti, najveća snaga i privlačnost duhovnog besjedništva oca Arsenija dolaze iz njegove sposobnosti da vješto uveže slušaoce/posmatrače u tematiku svog predavanja, tako da i oni sami počinju da se prepoznaju u priči i postaju integralni dio iste.

Bivajući dobro upućen u monahovu biografiju, kada ga čovjek posmatra, asketskog izgleda, visokog, tankovijastog, blijedunjavih obraza, za tili čas se u glavi javlja dilema: “Da li je ova markantna osoba monaškog izgleda došla ovdje iz nekog srednjevjekovnog nemanjićkog dvora?” Ili će zbog onog sjaja koji tako snažno blješti iz dubine njegovih očiju, strgnuti mantiju, uzeti gitaru u ruke i vrisnuti prisutnima: “Hajdemo, ruke gore”. Evo javno priznajem, bio sam grešan, dilema je bila otklonjena onog trena kad sam čuo umirujuću, gotovo terapeutsku boju monahovog glasa koji nam je ispričao jednu brutalno tragičnu epizodu o grupi mladih Srba, Beograđana, koji su se upecali na sataninu udicu  droge i lažnih vrijednosti. I kako se on, jedan od rijetkih iz te cijele grupe, zahvaljujući ljubavi jednog brata Srbina i milosti Božijoj, uspio na kraju izvući iz tog paklenog satanskog zagrljaja.

U ovom tekstu nemam namjeru da u potpunosti prenosim ili otkrivam sadržaj duhovnog predavanja oca Arsenija, jer će čitaoci Srpskog Glasa biti u dogledno vrijeme u prilici da ga pogledaju na Youtube stranici, u organizaciji omladinaca iz organizacije SOJA. Ovim tekstom više se želim zahvaliti ocu Arseniju za odličan pristup vjeri naših predaka i način na koji on tu vjeru, u vidu hrišćanske brige i ljubavi kanališe prema svim prisutnim na njegovim predavanjima. Tu iskrenost pred auditorijumom, istinsku želju monaha da podijeli svoje iskustvo, znanje i viziju sa vjernicima, prisutni su primjetili. Instinktivno, intuitivno su to osjetili i veoma brzo se stvorilo međusobno povjerenje, neka vrsta sinergije između besjednika i prisutnih. Jedna divna, pozitivna, sveprožimajuća energija koju smo svi te večeri osjetili.

Interesantno je da je suštinska duhovna poruka oca Arsenija univerzalna hrišćanska poruka o kojoj je mnogo prije pisao i govorio Petar II Petrović-Njegoš, rekavši davno, još kao mlad čovjek, da se osnova svake religije sastoji iz dvije stvari. Iz vjere u Boga i iz vjere u neumrlost ljudske duše. Sam otac Arsenije je živi primjer da je vjera u Boga i sina Božijeg, Isusa Hrista, jedini i istinski put ka istini, izbavljenju i spasenju. Takođe, slušajući oca Arsenija kad govori o demonskom šapatu koji progoni i testira napaćene duše posrnulih hrišćana, slušaocu, a naročito vjerujućem hrišćaninu, postaje kristalno jasno da je vjera u neumrlost ljudske duše ključno, najbolje i najmoćnije oružje u borbi protiv palih sila podnebesja, koje koriste ljudski strah od smrti kao oružje protiv njega samog. Vrijedi pomenuti i nekoliko praktičnih savjeta monaha Arsenija svim hrišćanima a naročito pravoslavnim vjernicima, a to su tri suštinske stvari koje bi svaki vjerujući čovjek trebao praktikovati: otvorimo srce i pokajmo se pred Gospodom, pomolimo se Gospodu kad god možemo i gdje god možemo i pokušajmo što češće prisustovati i biti dio svete crkvene liturgije.

Bez trunke sumnje, pred Božićne blažene dane posjeta monaha Arsenija je nešto najljepše što se moglo desiti srpskoj zajednici Australije. Istinski duhovnik, sjajan pravoslavni misionar, iz daleka je došao u Australiju zahvaljujući trudu srpskog omladinskog pokreta Australije – SOJA i crkvenoškolskih opština, uz blagoslov preosvećenog vladike Irineja. Vladiku Irineja sam prvi put upoznao te večeri i moram reći da sam impresioniran, kako njegovom harizmatičnom pojavom i dostojanstvenim držanjem u predstavljanju dragog nam gosta, tako i pokazanom skromnošću. Bez sujete, preosvećeni vladika je prepustio glavnu ulogu večeri dragom ocu Arseniju. Ali i u isto vrijeme pokazavši bratsku sabornost, zajedno sa grčkim episkopom, znalački je izlazio u susret ocu Arseniju po pitanju specifične terminologije, kad god je to zatrebalo, uprkos nadasve dobrom poznavanju engleskog jezika oca Arsenija. Vladika Irinej je takođe naglasio da je zadovoljan posjetom vjernika i da ga posebno srećnim čini što se srpska omladina odazvala u tako velikom broju, zajedno s našom pravoslavnom braćom iz grčke, ruske i ostalih bratskih crkava. Mogu samo da se složim sa vladičinom konstantacijom i da pozovem braću Srbe u Sidneju i Brizbejnu da se odazovu u još većem broju nego mi u Melburnu. Ovo je jedinstvena prilika da se nešto čuje i nauči od jednog mudrog Božijeg čovjeka koji je došao otvorena srca u posjetu svojoj braći i sestrama u Hristu. Na samom kraju, veliko HVALA našoj grčkoj braći, njihovom divnom episkopu i omladini, na jednom domaćinskom dočeku i poštovanju koje su ukazali našem ocu Arseniju, kao i svim prisutnim Srbljima. Hristos je među nama – i jeste i biće!