1. Dobar dan Dušana. Recite mi nešto o sebi: odakle ste, kada ste došli u Australiju i šta ste po profesiji?

Moje ime je Dušana Vilus i po struci sam Magistar primarnog obrazovanja sa pojačanim programom iz područja engleskog jezika koji sam diplomirala na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2010. godine. Radila sam u nekoliko osnovnih škola u Republici Hrvatskoj na zamjenama kao učiteljica engleskog jezika i nešto kraće vrijeme kao učiteljica razredne nastave. Dio školovanja sam završila po srpskom programu, od rođenja sam živjela u Petrinji, Republika Hrvatska, zatim u Republici Srbiji od 1995. do 1999. kada sam se sa roditeljima, bratom i dedom vratila u Petrinju gdje sam nastavila srednjoškolsko obrazovanje i fakultet po hrvatskom programu. Moj rodni grad su pogodili snažni zemljotresi 28. i 29.12.2020. kada su mnoge kuće i zgrade u potpunosti uništene, kao i kuća mojih roditelja. Od 1988 – 89. godine sam se aktivno počela baviti folklorom i očuvanjem tradicije i običaja pri Kulturno – umjetničkom društvu “Dušan Ćorković” u Petrinji. Od 2001. do 2016. godine sam bila aktivni član Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” Zagreb ( pododbor Petrinja) i učestvovala sam u organizaciji folklorne i likovne sekcije, učenja srpskog jezika i ćiriličnog pisma za djecu osnovno – školskog uzrasta, književnih večeri, likovnih kolonija i izložbi, pripreme i izrade kataloga za likovne izložbe, “Festivala ojkače”. U Australiji sam od 2016. godine, studirala sam predškolsko vaspitanje na „Southern Cross“ obrazovnom Institutu u Melburnu i stekla diplomu „Ranog obrazovanja i nege dece“.

2. Kao edukator, sa kakvim ste predškolskim programima radili? Kakve su sposobnosti potrebne deci u XXI veku pre nego što pođu u osnovnu školu?

Za vrijeme studiranja sam se zaposlila u jednom obdaništu u Južnom Džilongu u Viktoriji koje sprovodi Montesori program zajedno sa planom učenja u ranim godinama koji je zastupljen u Australiji. Oduvijek sam imala želju da radim u školi koja ima drugačiji program i pristup vaspitno – obrazovnom procesu (Montesori, Valdorf) od onog ustaljenog i dugogodišnjeg koji je prisutan u svim državnim školama u zemljama bivše Jugoslavije, ali mi se ta želja ispunila tek u Australiji i to u predškolskoj ustanovi sa Montesori programom. Trenutno radim sa predškolskom djecom u ““Dinky Di Children’s Learning Centre Tumbi Umbi” koji sprovodi plan učenja u ranim godinama u kombinaciji sa „Reggio Emilia“ pristupom koji omogućuje da se svakom djetetu posvetimo kao individui koja je beskrajno sposobna, kreativna i inteligentna, kao i da potičemo razvoj tih kvaliteta na odgovarajuće načine da se djeca u potpunosti razviju. Smatram da nove generacije djece koje dolaze u predškolske ustanove trebaju razvijati socijalne vještine kako bi bolje uspostavili odnose sa svojim vršnjacima ali i drugim ljudima iz svoje okoline. Na mnoge je dosta loše uticalo zatvaranje svega za vrijeme pandemije, naročito one koji su se rodili u to vrijeme i nisu imali nikakve kontakte sa širom porodicom. Važno je razvijati motoriku, od fine motorike – pravilnog držanja kista ili olovke do grube motorike – trčanja, skakanja, bacanja lopte, vožnje bicikla. Potrebno je djecu više uključiti u različite društvene igre da što više razviju grubu motoriku i da što manje provode vrijeme gledajući TV, ajped ili mobilni telefon što mnogi rade kada su kod kuće.

Predškolska djeca u Novom Južnom Velsu bi trebalo da znaju neke osnove pred polazak u školu, npr. raspoznavati boje i oblike, brojeve, slova, životinje, praktične životne vještine poput vezivanja pertli na cipelama, oblačenja odjeće, osnovne higijenske navike npr. pranje zuba, pranje ruku prije i nakon obroka, nakon odlaska na toalet; odlaske na toalet, kako pravilno izraziti emocije, dijeliti igračke sa vršnjacima, čekanje na svoj red za igračku, pravila lijepog ponašanja, prihvatiti grešku i izviniti se kad pogriješimo, šta napraviti u slučaju požara, mjesto i država/kontinent gdje živim i slično.

3. Hajdemo sada da se prebacimo na temu programa srpskog jezika i kulture koji ste uveli u Vašu predškolsku instituciju. Kako ste došli na tu ideju? Kako je Vaš vrtić reagovao na nju? A direktori Centra? Kako su deca reagovala do sada? Kako ovaj program može biti unapređen?

Zajedno sa menadžmentom vrtića došlo je do ideje da se uvede učenje srpskog jezika za djecu od 2 – 5 godina. Ja sam jedina od vaspitača u vrtiću koja govori više jezika, a koliko sam upoznata sa nacionalnim porijeklom djece i njihovih roditelja, niko nije srpskog porijekla. Učenje stranog jezika u predškolskoj i ranoškolskoj dobi pozitivno utiče na kognitivni razvoj djeteta kao i na lakše i brže usvajanje maternjeg jezika. Djeca i roditelji su iskazali zadovoljstvo zbog učenja srpskog jezika i upoznavanja sa srpskom tradicijom i kulturom. Menadžment vrtića je izrazio želju da bi htjeli da nabave nešto muzičkih instrumenata, nošnji i lutaka u nošnji koji su povezani sa srpskom tradicijom i kulturom za djecu od 2 do 5 godina pa bi nam puno značilo da nam se jave svi koji bi nam mogli pomoći oko toga. Direktorka vrtića je predložila da djeca nauče igrati neku srpsku igru zbog čega su nam i potrebne nošnje. Isto tako potrebne su nam knjige za djecu predškolskog uzrasta na ćiriličnom i/ili latiničnom pismu pa vas molimo da nam se jave svi oni koji nam žele pomoći jer nam fali materijal. Sve ideje i pomoć od strane srpske zajednice u Australiji i Srbiji su dobro došle i bilo bi nam drago kada bismo mogli da uspostavimo saradnju sa voljnim partnerima.

4. Recite nam nešto o socijalnoj koheziji u Australiji i multikulturalizmu, i kako Vaš program tome doprinosi?

Australija je poznata po tome da je zemlja u kojoj žive narodi iz svih zemalja svijeta i sa svih kontinenata, svi se podjednako vrednuju i poštuju bez obzira na nacionalnost, boju kože ili vjersku pripadnost. Podstiče se socijalna kohezija i multikulturalizam kao i razvoj različitih udruženja i klubova sa ili bez nacionalnog predznaka. Ovaj program može pozitivno uticati na lokalnu zajednicu na način da djeca i roditelji mogu saznati puno više o srpskoj kulturi i tradiciji, kako se živi u drugoj državi i na drugom kontinentu. Djeca imaju priliku naučiti jezik koji je različit od njihovog maternjeg, vidjeti da se srpski jezik može pisati na ćiriličnom i latiničnom pismu za razliku od engleskog jezika koji ima samo engleski alfabet, da postoje glasovi kao sto su š, č, ć, lj, nj, ž kojih u engleskom jeziku nema, kao i da se jedan glas piše jednim slovom osim nekoliko slova latinice za razliku od engleskog jezika gdje više slova čini jedan glas.

Nadamo se da će Dušanina priča inspirisati i druge edukatore širom Australije i rasejanja da uvedu programe za najmlađe kroz koje mogu upoznati srpski jezik, pismo, kulturu i običaje.

Nina Marković Kaze