Piše: Krasmenko Kulaš, Melburn

Dva mlada Australijanca, Endrju Čen i Mjuran Sukumaran su imali hiljadu izbora pred sobom, od svih tih mnogobrojnih životnih opcija oni su svjesno i sračunato odabrali da švercuju velike količine heroina u prijateljskoj, muslimanskoj zemlji u kojoj je to strogo zabranjeno. I vrapci na grani znaju da Indonezija, Malezija, Singapur, Tajland i mnoge druge zemlje jugo-istočne Azije, zbog rastućih problema sa švercom i uživanjem opojnih droga imaju drakonske zakone po pitanju šverca ilegalnih droga. Sad će svu snagu tog strogog ali pravičnog zakona na svojoj koži osjetiti dva mlada Australijanca, jer su smišljeno, opurtunistički prekršili zakone zemlje koja im je ukazala gostoprimstvo. Indonezijski predsjednik Džoko Vidodo je čvrst i odlučan u svojoj namjeri da sprovede slovo zakona svoje zemlje, prema svim onim koji se usude da prekrše taj zakon. Iako se nikad nisam veselio tuđoj nesreći, lično u ovom slučaju mislim da je indonezijski predsjednik Vidodo potpuno u pravu, Čen i Sukamaran su odabrali put kriminala i time ultimativno zapečatili svoju sudbinu. Zaslužena kazna za njihovo nepočinstvo u Indoneziji je smrtna kazna i iako je riječ o našim zemljacima, potpuno priznajem pravo indonezijskim zakonodavcima da sprovedu izvršenje kazne, jer jednostavno cijena se mora platiti ako se ogrješiš o zakone zemlje domaćina.

Nažalost za razliku od Indonezije, ovdje u Australiji mi nemamo smrtnu kaznu za počinioce teških krivičnih djela. To vrlo dobro zna i krvoločna beštija Šon Prajs, koji je bez ikakvog povoda krvnički iskasapio naše srpsko čeljade Mašu Vukotić i zato se onako satanistički krevelji u objektive kamera sa ispruženim srednjim prstom. Pogani kukavica tim podlim aktom se naprosto smije u lice australijskoj državi, vlasti, cijelom legalnom sistemu ali i svima nama, kao da hoće da nam kaže “Ko vas sve zajedno ..be, ubio sam je, uzeo sam nevini ljudski život i ne možete mi ništa”. Ovo tvrdim jer viktorijanska policija je neposredno poslije hapšenja Prajsa objavila detalje, da je Mašin krvolok bio stari znanac policije i da je već ranije počinio mnogobrojna teška krivična dijela.  Dakle, oni su jednostavno priznali da je Mašin ubica kao bijesno pseto, već duže vremana vršljao po Melburnu i okolini. Pljačkao, tukao, zlostavljao, otimao, silovao, da bi na kraju i ubio, jer jednostavno ova država ima jedan manjkav, nakaradan krivično-pravni sistem, gdje kriminalac ima više prava od njegovih nevinih žrtava. Zašto je u ovoj ko biva “demokratskoj zemlji”, u praksi tako malovalentan sistem prava koji radi protiv poštenih i mirnih građana a u korist kriminalaca i ubica, je vrlo teško objasniti.

Iako skromnog pravničkog znanja, dakle totalni laik koji se vrlo slabo ili nikako ne snalazi u legalističko-pravnom lavirintu, dobar dio života sam proveo proučavajući karakter i prirodu odnosa između građanina i države. Tako da sigurno mogu da tvrdim da se ugovor između naroda ili plebsa sa državom zasnivana na dvije ključne stvari, u većoj mjeri na međusobnim interesima te u manjoj mjeri na međusobnom poštovanju. Takođe znam, da kad jedna od interesnih strana prestane da poštuje ili ispunjava ugovor, ona druga strana ima svako pravo da to objelodani i opomene narod da je izigran i prevaren. I upravo to hoću da kažem u ovom tekstu: Naša država, vlast, policija i političari su apsolutno zakazali u svome poslu za koji su dobro plaćeni. Pustivši ovu krvoločnu životinju Prajsa, da se slobodno kreće i živi tako što će oduzimati i upropašćavati živote drugih, država se ogrješila o sve nas i prekršila osnovne postulate djelovanja vlasti u skladu sa zakonom. Kad se to desi, da vlast, odnosno policija otvoreno priznaju da je ovaj krvolok bio na slobodi uprkos njegovoj bogatoj kriminalnoj prošlosti, onda ta vlast gubi svaki legitimitet i poštovanje naroda. Forma me uopšte ne interesuje, suština problema zašto je pravna država u Australiji osmišljena tako da radi protivno narodnoj i Božijoj volji, leži u činjenici da su snage anti-Hrista preotele, okupirale sistem prava i pravde ove države. Zvući poražavajuće, ali je istinito, u australijskim sudovima, tužilaštvu ili advokatskim komorama nema više mjesta za vjerujuće, časne, moralne, kredibilne stručnjake, danas je puno važnije biti član neke masonske lože, tajnovitog vatikanskog reda ili nositi jamalku ili šeširić na glavi i to će ti garantovati visoku poziciju u sudu, tužilaštvu ili državnoj advokatskoj kancelariji. Da ne griješim dušu ima tu mala šačica časnih sudija i advokata na relativno važnim položajima, koji su iskreni sljedbenici ustava, države i zakona i oni služe tu državu odano misleći i vjerujući da služe Boga, državu, narod, zajednicu a ustvari nesvjesno služe đavola. Oprosti im Bože, ne znaju šta rade.

Mogao bih satima, možda i danima da nabrajam razno-razne razloge koji su od australijskog krivično-sudsko-pravnog sistema konsenkventno stvorili svojevrsnu karikaturu. Siguran sam da bih mogao napisati jedan dugačak i kvalitetan esej o jednom jadnom i urušenom sistemu vrijednosti, gdje su zločin i kazna, ubica i žrtva, te pravda i nepravda svedeni na kupovnu moć žrtve ili zločinca. Složićete se da nije više ni važno koja je strana u pitanju, jer smo svi mi svjedoci da u zapadnom pravnom cirkusu kao u zaostalim afričkim i centralno-američkim zemljama, para vrti gdje burgija neće. Jednostavno u državama neoliberalne demokratije gdje se sve posmatra i mjeri kroz prizmu materijalnog, ko više da para i može da plati kvarnijeg, domišljatijeg advokata koji zna da zloupotrebi manjkavosti i nedostatke zakona, on ima monopol na pravdu.

Primjera radi, ovaj bijednik Šon Prajs se izazivački, prkosno cereka sa ispruženim srednjim prstom. On to čini jer zna da će dobiti državnog advokata da ga brani besplatno, da će dobiti udobnu, toplu ćeliju sa redovna tri obroka koju će plaćati poreski obveznici. Pošto je relativno mlad, ovoj ljudskoj spodobi će se vjerovatno ponuditi i obezbjediti program za rehabilitaciju. Zlikovac će u sklopu te “humane” rehabilitacije imati i pravo na lični kompijuter u ćeliji, da se školuje, da vježba u teretani i razno-razne druge beneficije koje će finansirati država, odnosno svi mi. Ima li tu i p od pravde? Apsolutno ne. Gdje se to zagubila ljudskost, moral, etika, pravo, pravda, politički kredibelitet na koji se svaki dan pozivaju nosioci vlasti iliti vlastodršci. Dok se Mašinom ubici bude pružala druga šansa, njeni roditelji i familija će prolaziti kroz strašnu emocionalnu golgotu i naša Maša će da trune u zemlji, zelena trava, lišće i mahovina će prekriti njeno grobno mjesto. Naša je ljudska i moralna dužnost da kao zajednica nikad ne dozvolimo da Mašinu nesrećnu smrt prekrije veo zaborava. Vječnaja pamjat, mali srpski anđele.