Vlado Radovanović je rođen u selu Brijest, u podnožju Majevice, 1926. godine. U Australiju je stigao po završetku građanskog rata u Bosni i Hercegovini, 1995. Bio je poznati advokat i ugledni član srpske zajednice. Preminuo je u Melburnu 2. jula ove godine. Danas objavljujemo poslednji deo iz njegove autobiografije, koju je napisao pred kraj života.
Život u Australiji
U Australiju smo stigli 12. jula 1995. Na aerodromu u Melburnu dočekao nas je ‘svečani odbor’ – ćerka Vesna, zet Zdravko, unuka Marieta i njihovi mnogobrojni prijatelji, pa smo se osjećali vrlo prijatno. Kada smo se uselili u iznajmljeni stan blizu Vesne i Zdravka došla nam je unuka Marieta, koja nam je uvijek bila privržena, i rekla: ‘Ja hoću da živim sa vama’, što smo mi sa oduševljenjem prihvatili. Stanovala je kod nas pet godina u St Albansu, a posle i godinu dana u novoj kući u Karolajn Springsu, odakle se i udala.
Ubrzo smo bili puni utisaka o Australiji, prirodi i ljudima, i evo šta sam napisao u pismu braći i sestri 1995. godine: “Ovo je izuzetno bogata i lijepa zemlja. I zimi i ljeti, u svakom godišnjem dobu, sve je u zelenilu i cvijetu, jer ovdje raste najraznovrsnije bilje i drveće, pa i najveći dio četinara. Vazduh je čist kao na najljepšoj planini jer stalno duvaju vjetrovi sa Indijskog i Tihog okeana, čije se vode dodiruju u Melburnškom zalivu. Melburn ima oko 3.5 miliona stanovnika, a površina mu je blizu 100×100 km2. Nazivaju ga najvećim selom na svijetu, jer pored modernog centra sa neboderima, tu su uglavnom porodične kuće sa divnim baštama. Posebna neobičnost klime u Melburnu su nagle oscilacije temperature, bez obzira na godišnje doba, kao i česte kiše, praćene vjetrom. Tako se često sva četiri godišnja doba izmijene za jedan dan, ali temperatura zimi nikada ne pada ispod nule, a ljeti rijetko prelazi 40 stepeni. Vrućine traju najduže 2-3 dana i onda dođe zahlađenje, čak su i ljeti noći vrlo prijatne. Ovo je zemlja visokog standarda i izrazito anglo-saksonske kulture, dosta konzervativne, što je nama prihvatljivo. Ljudi su dosta rezervisani, susjedi rijetko komuniciraju, a još rjeđe se posjećuju. Pred kućama je često parkirano po nekoliko kola, a po ulicama skoro niko ne šeta. Useljenici dolaze sa skoro svih kontinenata, oko 150 nacija žive zajedno.”
Moja velika želja da sagradimo sebi dom u Australiji uskoro je počela da se ostvaruje kada smo Nada i ja 1999. kupili plac za gradnju kuće u Karolajn Springsu, nedaleko od St Albansa gdje je cijela familija živjela u iznajmljenim stanovima. Za ovaj novi kraj, koji se ubrzano gradio, odlučili smo se zbog divnih jezera, dugih staza za šetnje, dobrih saobraćajnih veza i relativne blizine dvije srpske crkve. Izabrali smo plan za kuću na sprat i prilagodili ga našim željama. Ćerka Vesna se odlično brinula za sve poslove oko gradnje, pa smo se šest mjeseci kasnije uselili u naš novi dom. Sva djeca i unučad su dobila svoje ključeve od kuće i cijela familija je bila dobrodošla, u bilo koje doba dana ili noći. Uvijek je bilo hrane, pića i dobrog raspoloženja, ali i moralne podrške svakome kad je bila potrebna. Ćerka Mirjana i zet Dragan su 2001. sagradili kuću blizu naše, a sledeće godine su unuka Marieta i Goran kupili kuću u istom kraju. Tako se naše tri kuće nalaze na samo kilometar udaljenosti, dok su Vesna, Zdravko i prija Pepa ostali u St Albansu, na oko 8 km udaljenosti od nas. Posjete jedni drugima su tako skoro svakodnevne, a čim neko nešto ukusno kuva u jednoj kući, poziva sve druge da se pridruže u jelu.
Sve patnje i nevolje izbjeglištva i iseljenja u daleku Australiju, sve žrtve koje smo svi mi u familiji morali da podnesemo postepeno su počele da daju rezultate koje u prethodnim teškim vremenima nismo mogli ni da zamislimo. Unuka Marieta je nastavila srednju školu u Melburnu od devetog razreda i bila odlična učenica i u australijskoj i u srpskoj školi, koju je pohađala zbog dodatnih bodova, uz Nadinu veliku pomoć. Fakultet kriminalistike je završila kao najbolji student generacije i onda je sa velikim entuzijazmom odabrala akademsku karijeru. Magistrirala je, a onda i doktorirala, paralelno radeći puno radno vrijeme. Sve ove godine ogromnu pomoć i podršku su joj pružali Vesna i Zdravko, od svakodnevnih poslova i obaveza do akademske pomoći i ozbiljnih diskusija. Izuzetno uspješno kombinujući teorijski i praktični rad Marieta godinama postiže najveće uspjehe u svojoj sve traženijoj struci i putuje po cijelom svijetu na naučne skupove i projekte. Uporedo sa uspješnom karijerom ima i divnu porodicu, supruga Gorana i dvoje djece, Aleksandru i Kristiana.
Unuk Aco je završio dva fakulteta, pravo i ekonomiju, i radi kao poznati advokat za naknadu šteta u saobraćaju i radu. Vrlo sam ponosan što tako nastavlja mojim advokatskim stopama. Sa suprugom Madu, koja je uspješan ljekar, ima jako slatku i zabavnu ćerkicu Ariju.
Ćerka Miruška i zet Dragan, oboje ljekari, imali su težak put do nostrifikovanja doktorskih diploma. Ispiti, praksa po raznim bolnicama, rad u smjenama i u udaljenim krajevima Viktorije, zahtijevali su dug i naporan rad koji je ličio na ponovno studiranje medicinskog fakulteta. Njihov veliki trud je na kraju nagrađen – postali su poznati i vrlo cijenjeni ljekari u kraju, pogotovo među našim ljudima. Našoj familiji su ‘spas’, jer su spremni da u svakom trenutku pomognu, što je posebno važno nama starijima.
Nada i ja smo vrlo ponosni na sve lične i profesionalne uspjehe u našoj familiji, ali i time što su nam djeca složna i što smo sva lična i vjerska slavlja u poslednjih 25 godina proslavili zajedno. Nadu je u pripremama ovih slavlja dostojno zamijenio Zdravko, a sve veće praktične poslove i tehničke popravke za sve nas obavlja vrijedni najmlađi zet Goran.
Ubrzo po dolasku u Melburn uključio sam se u rad mjesne crkve, u kojoj sam postao i član uprave, i u kojoj je protojerej Borislav Petrović ostavio na mene veliki utisak svojim propovijedima, a posebno borbom za crkveno jedinstvo. Kada sam mu posle jednog njegovog predavanja o ratu u Bosni, koje je održao kratko posle povratka sa sahrane brata koji je poginuo u tom ratu, čestitao na izuzetnom govorništvu, rekao sam mu da bi u drugim vremenima mogao biti komesar armije. Otac Boro, izvrstan student bogoslovije i dopunskih studija na Duhovnoj Akademiji u Moskvi, bio je stub lokalne crkve punih 25 godina. Uspio je da učvrsti povjerenje naroda u crkvu i u njega lično i da se odupre razbijačima crkvenog jedinstva.
Australija je u drugom svjetskom ratu bila na strani saveznika i poštuje i podržava ne samo svoje, nego i sve druge veterane antifašističke borbe. Tako sam, posle provjere detalja mog ratovanja u partizanima kod boračke organizacije u Tuzli, dobio status veterana Australije i istovremeno odlikovan jubilarnom medaljom pobjede.
Dejtonski sporazum, sklopljen krajem 1995. godine posle završetka građanskog rata u Bosni imao je odredbu o vraćanju imovine izbjeglim i raseljenim licima iz BiH. Znajući da je samo u Viktoriji bilo preko deset hiljada izbjeglica iz naših krajeva, otvorio sam agenciju humanitarnog karaktera ‘Advokati bez granica’, registrovanu da, uz vrlo skromnu naknadu, pruža međunarodnu pravnu pomoć oko zahtjeva za povraćaj imovine. Interes za ove usluge kod ljudi porijeklom iz raznih krajeva Jugoslavije je bio veliki, ali su ubrzo stigle vrlo negativne reakcije zvaničnika iz nekih novostvorenih država, izgleda pod direktnim uticajem zapadnih moćnika, i bilo nam je jasno da žele da onemoguće naš rad. Moji pokušaji da se protiv besmislenih i podlih podmetanja da smo ‘nelegitimni’ borim prigovorima i žalbama nisu uspjeli. Ova nepravda me jako pogodila pa sam, pored velikih finansijskih gubitaka, završio i sa ozbiljnim zdravstvenima problemima.
U bivšoj Jugoslaviji sam ostavio mnogobrojnu rodbinu i prijatelje, koje sam zbog udaljenosti i poodmaklih godina sve rjeđe viđao i koji mi puno nedostaju. U novoj sredini sam stekao neka nova poznanstva i prijateljstva, pa mi je druženje sa ovim dragim ljudima pomoglo da se lakše prilagodim novom okruženju i da ispunim moje penzionerske dane zanimljivim sadržajima. Milica i Jovica, rođaci Dragica i Drago, Ličanka Mara, Bosanka Smilja, Nada i Miroslav, susjedi Slobodan i Bogica su samo neki od prijatelja sa kojima smo se družili, šalili se, išli zajedno u crkvu i na proslave, putovali, pomagali jedni druge. Rođak Boban, koji živi u Sidneju, redovno mi je slao naše knjige, najviše o novijoj istoriji, koje sam rado čitao do duboko u noć dok me još služio vid.
Pred kraj života sam shvatio da šta god se desi u životu, on ide dalje. Nada i ja smo u braku 66 godina i ona je svo to vrijeme imala strpljenje i pokazala neograničenu ljubav prema meni. Moje ćerke su uvijek bile vrlo brižne prema meni, svaka je na svoj način dala sve od sebe. Dragan je moj brižni doktor, a Zdravko glavna karika u nabavci, vožnji i organizaciji. Aco me je brižno obilazio i moje poslednje dane učinio ispunjenim. Unuka Marieta, moja Milja, je preko godinu dana sjedila sa mnom i sa mnogo strpljenja i ljubavi zapisivala moju životnu biografiju. Posebno želim da se zahvalim rođaku Bobanu na ogromnom trudu za stručnu obradu napisanog teksta. Napuštam ovaj svijet uvjeren da sam imao jako lijep i srećan život. Volim vas sve i budite u miru jer sam uvijek sa vama i opet ćemo se sresti.
Kraj
Slika: Vlado sa najužom familijom 2020. godine
