Poštovani čitaoci „Srpskog Glasa“, ovog mjeseca predstavljam vam zbirku pjesama „Molitva vremena“, književnika i slikara Tomislava Rajkovića.
Tomislav Rajković je rođen u Brezojevicama kod Plava 1945. godine, autor je devet romana i dvije zbirke pjesama. Krajem šezdesetih emigrirao je u Australiju gdje je završio Akademiju slikanja. Osamdesetih godina prošlog vijeka stacionira se u Pertu gdje sada živi i aktivno stvara. Odnedavno je član Književnog Kluba „Sabornik“.
Pročitavši nekoliko njegovih knjiga bio sam iznenađen tematikom kojom je pisac inspirisan. Istorijska fabula sa arhaičnom bazom, savremeni književni izraz „vezen“ svilenim epskim brokatom, lirska melanholija prožeta rodoljubljem i nostalgijom za nekim drugim vremenima. Najviše ushićuje nešto tanano između redova što se ne otkriva tako lako. Primjesa religioznosti sa misticizmom južnjačkih krajeva iz potiha prati čitaoca u avanturi da otkrije šta nam to pjesnik pokušava da sakrije ili otkrije. Takve nesvakidašnjosti nema u djelima naših pisaca u Australiji. Tu je i autentičan milje socijalnog naslijeđa neprežaljenog rodnog krajolika. U poetskim opservacijama dominira dramaturgija ličnog i kolektivnog.
Sve navedeno navelo me je da bez dvoumljenja izdvojim „Molitvu vremena“ za ovaj poetski prikaz.
Prvi dio knjige pripao je poemi istog naziva po kome je knjiga dobila ime. Drugi dio knjige koncipiran je tako da autora predstavi kao deskriptivnog liričara koji realistički, sa sjetom, refleksivno, posmatra pojave oko sebe. Emocija i rodoljubivi naboj dopunjuju autora u njegovom iskoraku u svijet nedosanjane ljepote i životne poetike.
Poema kao pjesnički stvaralački izraz nije baš čest izbor kod pjesnika. Za takvim načinom izražavanja najčešće posegnu nadareni pripovjedači čiji talenat nema limite u vremenu i prostoru. Tomislav Rajković je jedan od njih.
Raskošan pripovjedački manir nije zaobišao ni njegovu poeziju. Sintaksa i lepršavi ukrasi njegovog pjesništva ostavljaju bez daha, postavljajući pred čitaoca nedorečeno pitanje (a i odgovor):
– Kako je moguće da ovakav literata ostane nepoznat široj književnoj javnosti?!
Svaki Rajkovićev stih je umiven, ukrašen, nadjeven emocijom, snažan u ljubavi prema bližnjim, a nostalgičan i nježan kad se obraća svome rodnom kraju. Sve je izrečeno kao na istorijskoj pozornici moći i nemoći savremenih pjesničkih muza. Savršen spoj slikara koji umjesto kičice koristi lijepo pisanu riječ.
Mnogi slikari oprobali su svoj talent pretočiti u književni izraz. Rijetki su oni koji su bili uspješni u tome.
Tomislav Rajković, poeta slikarskog senzibiliteta, priuštio nam je „Molitvu vremena“ za migrantsku dušu pečalbara i nesretnika kojima je 21. vijek uskratio pravo na mladost, radost i sreću pod krovom svojih predaka. Na kraju ovog osvrta ostavljam vas sa izborom iz poeme „Molitva vremena“ pjesnika Tomislava Rajkovića.
X
Pepeo ću vjetrom razvejati
Maglu po Visitoru prostrijeti.
Da mi jastuk bude mramorje.
Zvuk gusala nebeska simfonija.
S vilom ću krv da pomiješam,
Da joj kose u vijenac upletem.
Da kosim zelenu travu
Pijem vodu hladnu
Udišem miris čamovine
Slušam poruke tišine…
S orlom ću se družiti.
Ovce s vucima čuvati.
Potocima rane umijevati,
Oblačno nebo bistriti.
Naučiću:
Da vječnost zaogrnem
Dolamu od neba skrojim.
Zvijezde ću u kapu pokupiti
Radost da vidim u očima tvojim;
Da uspravno
Kao Visitor stojim.
XI
Vrijeme mutno…
Pauk mrežu za muve snuje,
Zloća lance kuje.
Planina ćuti namrštena.
Ljudska sudbina prokleta.
Između onoga što je bilo i
Šta će biti,
Raspeta…
XII
Srbine,
Tvoje je ime po zgarištima ispisano.
Po dimu što nebom barjake razvija.
U cvijeću, bisernoj rosi.
Bezimenim grobovima.
U žrtvama;
Što jaucima mrak razmiču.
Svijeće pale uzdasima.
Dok svetinje naše obrušene čekaju,
Da Neimar Rade pljune u šake
I ljepoti svojoj davnoj
Zablistaju.
XIII
Zlo vrijeme kolo zaigralo.
Đavolje sjeme posijano:
S pšenicom bijelom,
Labom, Sitnicom;
Gdje kosti junačke
Mirišu mirom.
Ravanica tegobno ćuti.
Nad Dečanima baklja gori:
Sveti kralj molitvama svijeće pali
Boga priziva,
Srpstvo dariva…
Istinom.
Opomenom…
Goleš planinom,
Vitezovi na ročište stigli.
Stevan Vasojev pred njima. U srcu nosi šapat Lima.
Kosovom zora sviće,
Gavran grakće;
Pogibiju sluti.
Oltar u mraku ćuti.
Miljan Kovačević, pjesnik iz Perta.
