Piše: Krasmenko Kulaš
[dropcap font=“0″]K[/dropcap]ad se osvrnemo i pogledamo američki učinak zadnjih 20-ak godina u Jugoslaviji, Iraku, Somaliji, Afganistanu, Palestini, Libiji, Siriji, Egiptu i Pakistanu, dakle dok su bili neprikosnovena, jedina velesila u svjetu, za današnju Ameriku, tj. SAD se slobodno može reći da su savremeni, novovjekovni pljačkaši svjeta (raptores orbis). Svojim univerzalnim, dobro dokumentovanim vojno-pljačkaškim pohodima koji su postali krvava realnost našeg vremena, oni su iscrpili majku zemlju do maksimuma a takođe i veliku većinu ljudske populacije, koja strepi od njihovog sljedećeg poteza. Ako im je (ne)prijatelj bogat, oni su po pravilu zavidni i lakomi na njegovo bogatstvo i naći će bilo kakav razlog da ga krvožedno napadnu i opljačkaju, kao što su to na primjer učinili Iraku i Libiji. No,ako im je (ne)prijatelj manje bogat kao Jugoslavija ili siromašan kao Afganistan, oni će ga isto tako, bez trunke srama i empatije uništiti zbog niskostrasne žudnje za političko-vojnim prestižom, globalnom prevlašću i pokoriti, poniziti kao neku vrstu pokaznog primjera drugima kako će se provesti ako se usude suprostaviti njihovoj imperijalnoj sili.
„Biti neprijatelj Amerike može biti opasno,
ali biti prijatelj je fatalno“(Henri Kisindžer)
Iako smo svakodnevno bombardovani propagandnim lažima zapadnih korporativnih medija, mislim da je naš osnovni, kolektivni zadatak, svih Slovena u dijaspori, da ostanemo svjesni i nepotkupljivi ljudi kakvi su nam bili i naši preci. Takvim časnim pristupom, svaki od nas postaje za vjeke vjekova krunski svjedok, američkog imperijalnog ludila koje je u toku i koje se tako jasno oličava i oslikava u plamenu i prahu Luganska, Donjecka, Mariopolja, Slavjanska, Krematorska, Odese itd. Zarad dobra budućih generacija, naša je sveta dužnost da ukažemo budućim pokolenjima na zlu prirodu velikog opsenara, lažnog nobelovaca Baraka Obame, koji beskrupuloznom manipulacijom stvarnih fakata, pokušava da krvavom državnom udaru, pljački, ubistvima i silovanjima u Ukrajini nakalemi lažno ime „demokratije“. Većini normalnog, slobodnomislećeg svjeta je danas jasnije nego ikad, na krvavom primjeru Ukrajine, da oni Amerkanci gdje god dođu i gdje god da se pojave, direktno ili indirektno, posredno ili neposredno, naprave pustinju i onda to proglašavaju za kojekakav „mir“. Osim Ukrajine, najočitiji i najsvježiji primjeri američkog, imperijalnog „mira“ su tri donedavno najnaprednije, najliberalnije države arapskog svjeta: Irak, Libija i Sirija, koje su od strane Imperije i njenih satrapa (saveznika) razorene do temelja i rasparčane u komade sa milionima mrtvih, ranjenih, raseljenih stradalnika. Sad Amerkanci takav „mir“ koji su podvalili arapsko-muslimanskom svjetu, pokušavaju da uvezu u slovensko-pravoslavni životni prostor.
Svjedoci smo da američke imperijaliste ni Istok ni Zapad nisu bili u stanju da zadovolje i stoga su ovog proljeća u Ukrajini otvorili novi front i udarili na nama Srbima bratsku, pravoslavnu Rusiju. Ta činjenica sama po sebi i nije neko iznenađenje, jer već odavno krvava „nana“ Olbrajt i krvavi „dedo“ Bžežinski udaraju u ratne talambase. Ove dvije frustrirane, ali uticajne pobegulje iz slovenskih zemalja, javno govore kako je Rusija prevelika, kako ima previše prirodnih resursa i da je što prije treba rasporiti po „trbuhu“ koji se zove Ukrajina, ne bi li iskrvarila. Malo morgen, neće moći hazarsko-atlantistička gospodo, nije Novorusija Tunguzija. Ovo je istočni front, onaj isti front koji je u različitim istorijskim periodima pozobao mnoge papske armije, koje su u ne tako davnoj prošlosti jurišali na pravoslavnu Rusiju, predvođeni rimskim imperatorima Napoleonom, Franjom Josifom, Kajzerom i Hitlerom. Hej bre, bene benave, ovo je prostrana ruska stepa, gdje se u dugoj mračnoj noći, od kozačke pjesme, igre i povika, neprijateljima i razno-raznim uljezima ledi krv u žilama. A Boga mi kad zahladni i dune sjeverac sa Čukotke, ledi im se i gorivo u tenkovima i transpoterima koji u stepskoj bezgraničnoj bjelini postaju neupotrebljivi. Ako meni ne vjerujete, unajmite vašeg najpoznatijeg vidovnjaka džona Edvardsa, pa nek popriča sa Hitlerovim glavnokomandujućim na ruskom frontu feldmaršalom Valterom fon Braušicem (Walther von Brauchitsch). Možda vas Hitlerov zlosrećni general i njegov glas iz mrtvih osvjesti i urazumi svojim priznanjem, kako je plakao od straha i kako su mu vojnici piškili u gaće kad bi čuli stravične zvukove koji su pratili ispaljene kanonade iz ruskih kaćuša.
Krojeći ovu priču unaprijed moram da kažem da sam se podobrano oslonio na zapise rimskog istoričara Tacita, odnosno na njegov zapis čuvenog govora kaledonijskog vođe Kalgakusa u predvečerje bitke sa Rimljanima kod Mons Graupiusa u Škotskoj, sedamdest treće godine poslije Hrista. U toj bici čuveni rimski general i tadašnji guverner Britanije Agrikola, je odnio vojničku pobjedu nad Kaledoncima, ali je njegov direktan oponent Kalgakus, zbog svog nadahnutog govora trupama postao besmrtnik, ponajviše zahvaljujući Tacitu koji je tako vjerno opisao retoričke vještine neprijatelja svoga tasta. U kratkim crtama evo Kalgakusovog govora:
„Mi ćemo se danas protiv Rimljana boriti dobro i hrabro, zato što smo slobodni. Ovdje na teško pristupačnom sjeveru, daleko od dohvata tiranije su rođeni najbolji ljudi Britanije. Rimljani su raptores orbis – pljačkaši svjeta. Nisu ih ni Istok ni Zapad zadovoljili ili smirili. Pljački, ubistvima i silovanjima, oni su dali lažno ime – imperija. Oni stvore pustinju i onda to nazivaju – mirom…“
Istoričari , hroničari i svakojaki drugi tumači Kalgakusove besjede su kroz vjekove bili saglasni u jednom, da je njegov gromki govor u Mons Graupiusu ušao u istoriju jer je objektivno za to vrijeme bio najbritkija kritika rimskog imperijalnog projekta. Da li je Vladimir Putin novi Kalgakus našeg vremena, koji je hrabro stao na crtu imperijalnom terorisanju i zlostavljanju ostatka svjeta. Da li će njegov, sad već znameniti govor u ruskoj Dumi, poslije mirne aneksije Krima, ući u istorijsku antologiju kao prva najžešća kritika i poruka zapadnim agresorima, da u Ukrajini neće biti izmicanja, odnosno da eventualna vojna avantura Imperije u Ukrajini, vrlo lako može biti početak njihovog kraja. Kako god da bude, meni je istinski žao što danas nisam u Beogradu, da zajedno sa svojom braćom gromko kliknem u slavu jednog od najvećih branilaca slovenstva i pravoslavlja, heroju Vladimiru Putinu.
Kao Srbin, kao hrišćanin, kao Sloven, ne mogu da budem nijem i neću da se pomirim sa takvim zlokobnim obrazcem, koji gura moju braću jednorodnu, Ruse i Ukrajince, jedne protiv drugih. Neću da ravnodušno ili uplašeno ćutim pred otvorenim zlom i da zdravo za gotovo prihvatim kukavičije jaje koje nam je svim Slovenima podmetnuto od strane SAD, u istočnj Ukrajini. Neću i ne mogu da se ponašam kao da me se ne tiču užasne slike bratoubilačkog ratnog haosa gdje brat puca na brata, gdje Sloven ubija Slovena i gdje hrišćanin juriša na kuću, selo ili grad, svoga brata u Hristu.
Ovdje svaki slobodnomisleći pojedinac, bez obzira kojeg pola, rase, vjere, boje kože, sa koje strane političkog spektra dolazio, obavezno treba zastati, duboko udahnuti i upitati se da li se išta, ama baš išta promjenilo u nama,u ljudskoj prirodi, u međuljudskim ili međudržavnim odnosima koji su ključan element kako za napredak tako i za opstanak ljudskog roda. Prošlo je tačno 1941 godina, gotovo dva milenijuma, od bitke kod Mons Graupiusa do današnjeg dana, ali svjedoci smo da se istorijsko-vremenska vrteška vrti u krug, da nam se zlo ponavlja jer nismo naučili lekcije iz prošlosti. Vidimo da se i danas vode još krvavije bitke kod Donjecka, Luganska ili Damaska i Mosula čiji je glavni akter ponovo neka nova Imperija. Bez obzira da li je u pitanju Ukrajina ili Sirija, da li je riječ o Iraku ili Afganistanu, da li se sankcijama mrcvare S. Koreja ili Venecuela, u svim ovim mjestima gdje se ratuje, gine, strada, gladuje ili pati, jedan je zajednički imenatelj – to su SAD. ljigavi, odvratni pipci američke imperijalne hobotnice su svuda upetljani, u manjoj ili većoj mjeri. Jedina razlika između njih danas i Rimljana onomad je u doktrini. Po Kalgakusu, Rimljani su sa istim žarom napadali i bogate i siromašne, Amerkanci su to uzdigli na još veći nivo imperijalnog iživljavanja. U nedostatku neprijatelja, plemenskih, rasnih, političkih, državnih ili kad udare na tvrd orah kao Putin ili Asad, oni onda počnu izmišljati fiktivne neprijatelje kojima daju zvučna imena tipa Al Kaida, Al Šabab, Boko Haram, Al Nusra,Al Islamija, Al Đevap,Al Baklava… Uh izvinjavam se, ote mi se.
