Razgovor sa Markom Lomparom, uspešnim poslovnim čovekom, koji
trenutno živi u Majamiju i preko svoje Fondacije školuje siromašne
studente i finansira ispravljanje istorijskih nepravdi

[dropcap font=“0″]Z[/dropcap] ahvalan sam Srpskom glasu što je prvi objavio tekst o rehabilitaciji Anatolija Ivanovića, koji je kao izdavač između dva svetska rata bio jedan od najznačanijih stubova srpske kulture – kaže Marko Lompar, koji trenutno živi u Majamiju. – Ja obično kažem da je čovjekov život memorija koju nosi u svojoj glavi. Moja memorija je prilično bogata, s obzirom da imam 67 godina, i s obzirom na posao koji sam obavljao živeći na raznim kontinentima i pod različitim uslovima.

Piše: advokat Predrag Savić

Marko Lompar je po svemu jedinstvena ličnost u našoj dijaspori! Crnogorac sa Cetinja, u duši jugonostalgičar, nekadašnji pomorski kapetan, koji je živeo na svim kontinetima, otac devetoro dece, uspešan poslovni čovek kojem je Hugo Čaves oduzeo ogromnu imovinu i profit iz brodsko-brokerske kompanije u Venecueli… Veliki je dobrotvor, a njegova fondacija odškolovala je na desetine siromašnih studenata. Iz Majamija, gde trenutno živi, pokrenuo je u Srbiji akciju za rehabiltaciju Anatolija Ivanovića, velikog srpskog izdavača između dva svetska rata, o čemu je Srpski glas izvestio prvi među svim medijima koji koriste srpski jezik.
Ovaj veliki humanista i nadasve uspešan čovek, eksluzivno za Srpski glas, govori o sebi i svom životu, ali i o tome kako je došao na ideju da pokrene rehabilitaciju Anatolija Ivanovića.

NISMO ODMAH ZNALI KOLIKA JE DUHOVNA GROMADA ANATOLIJE

– Kako ste uopšte saznali za Anatolija Ivanovića, s obzirom, da je bivši komunistički režim sistematski brisao sve tragove ovog velikana, koji je zahvaljujući Vašoj inicijativi ponovo u žiži srpske javnosti?
– Prije tri godine sam upoznao gospođu Valeriju Ivanović, unuku pok. Anatolija Ivanovića. Valerijina kćerka Sara, koja je advokat u Venecueli, radila je na jednom mom slučaju. Konačno su zatražile moju pomoć u rehabilitaciji Anatolija Ivanovića, kada sam odlučio da uključim Fondaciju u taj proces. Prije dvije godine sam putovao sa Valerijom i Sarom za Beograd, gdje su imale priliku da vide Fabriku kartona i lepenki u Umci i zgrade na Obilićevom Vencu, od kojih je, u onoj u broju 5., smešten Zavod za izdavanje udžbenika Republike Srbije, koji se sada prodaje na tenderu od strane Agencije za privatizaciju. Bili su to rijetko dirljivi trenuci, jer su Valerija i Sara, vidjele koliko je njihov deda i pradeda bio veliki i uspješan čovijek. Valerija je rođena u Beogradu 1946. godine,ali svi tragovi o njenom rođenju su, takođe, nestali, pošto je njen otac Aleksandar Ivanović bio svojevremeno finansijer gerilskog pokreta Draže Mihailovića. Valerijin otac Aleksandar bio je ljekar po profesiji i u Beogradu smo zatekli njegovog prijatelja dr Lukačevića, koji je već prevalio devedesete godine, ali se sjeća mnogih detalja iz perioda kada se družio sa porodicom Ivanović.
– Šta ste Vi prilikom te posete Beogradu saznali o Anatoliju Ivanoviću?
– Neke od fragmenata koje je prvi objavio Srpski glas. Čuli smo da je bio bogat čovjek, izdavač i štampar, koji je neizmjerno doprineo afirmaciji djela Ive Adrića, Jovana Dučića, Miloša Crnjanskog i ostalih srpskih pisaca. Čuli smo da je Isidora Sekulić bila urednik njegove izdavačke djelatnosti, u kojoj je prvo kao prevodilac sa ruskog radila i Desanka Maksimović. Nismo odmah mogli da shvatimo koliko je dubok i impozantan njegov trag u kulturnom i duhovnom životu Srbije i cijelog Balkana. Pričali su nam pojedinci poput doktora Lukačevića i pojedini penzionisani izdavači da je Anatolije duhovna gromada, ali nismo imali materijalnih dokaza. Vidjeli smo Fabriku na Umci i zgrade, i tek poneku odštampanu knjigu. A on je izdao desetak hiljada naslova u ogromnim tiražima. Mnoge od tih knjiga sada imaju veliku vrijednost. A onda je o životu i radu gospodina Anatolija u Srpskom glasu napisano i objavljeno baš sve. Srpski glas je ukazao na nepravdu i misteriju vezanu za taj slučaj. Onda su i drugi počeli da pišu. Pored teksta u Srpskom glasu o Anatoliju je na gotovo dve novinske strane objavila tekst i beogradska “Politika”. I to u kultnom subotnjem kulturnom dodatku. Kada kulturni dodatak “Politike” koja je inače bila između dva svetska rata konkurentska izdavačka kuća Anatoliju, objavi na celoj naslovnoj strani kulturnog dodatka tekst o Anatoliju, to znači da je “Srpski glas” koji je prvi objavio tekst pokrenuo veliku i značajnu stvar, i zato sam Vam neizmjerno zahvalan. Poslije toga uslijedila je inicijativa Gradskog odbora Demohrišćanske stranke upućena nadležnima u Skupštini Srbije da jedna ulica u Beogradu dobije ime Anatolija Ivanovića. Nadam se da će sve to konačno doprinjeti postupku rehabilitacije. Bez toga ne može doći ni do obeštećenja Anatolijevih naslednika.
– Vi koji ste pokrenuli, a Vaša Fondacija i finasirala postupak rehabilitacije, o svojoj ulozi kao da ne želite da govorite?
– Moja uloga je nebitna. Bitan je Antolije, taj ruski emigrant koji je toliko učinio za Srbiju i ceo Balkan. Mogli bismo se zapitati kakav bi bio kulturni nivo ondašnje i ovdašnje Srbije da nije bilo Anatolija Ivanovića, koji nije bio pisac, ali je svojim radom davao život ondašnjim napisanim djelima, štampajući ih, prevodeći ih, približavajući ih narodu, i mnogo puta besplatno i masovno dijeleći udžbenike učenicima. Bio je jedan od glavnih stubova srpske kulture pa bi njegovom rehabilitacijom, osim što bi bila ispravljena ta istorijska nepravda, bilo i određeno mjesto Anatolija Ivanovića u srpskoj kulturi, koje je zaslužio i koje mu pripada.

SJEĆAM SE SIROMAŠTVA I ZATO SAM OSNOVAO FONDACIJU

– Zamolili bismo Vas da nam ipak kažete i nekoliko reči o Vašem životu, koji takođe, poput Anatolijevog, može da posluži za pisanje filmskih scenarija i pisanje romana?
– Iako čovjek (ili bar ja) svakodnevno razmišlja o svom životu, zamisli se kada treba o sebi nešto da kaže. Ja obično kažem da je čovjekov život memorija koju nosi u svojoj glavi. Moja memorija je prilično bogata, s obzirom da imam 67 godina, i s obzirom na posao koji sam obavljao živeći na raznim kontinentima i pod različitim uslovima.
Moji roditelji: Tomo, rođen 1904. godine i ljubica, rođena 1913., živjeli su na Cetinju. Između 1931. i 1947. godine izrodili su sedmoro djece, od kojih sam ja bio najmlađi. Zbog siromaštva im je 1946. godine bilo dato imanje i kuća u Sekiću u Vojvodini, gdje sam ja i rođen, da bi se iste 1947. godine vratili na Cetinje.
Otac je bio mehaničar i šofer, a majka je bila majka, sa prepunim rukama rabote oko nas. Još ne mogu da odgonetnem kako su uspjeli da nas prehrane, podignu i vaspitaju, iako ne prođe niti jedan dan u mom životu a da se njih ne sjetim, pogotovo majčinog požrtvovanja. Djetinjstvo sam dijelio sa bratom Mladenom, koji je rođen 1944. godine, jer ostala braća i sestre su bili po deset i više godina stariji od mene. Osnovnu školu sam učio na Cetinju, a u Kotoru sam učio srednju i višu pomorsku školu. Pomorsku karijeru sam započeo 1965. godine, završetkom srednje škole; pomorski Kapetan Jugoslovenske Trgovačke mornarice postao sam 1972. godine. Plovio sam na brodovima Jugookeanije iz Kotora, deset godina. Oženio sam se 1969. godine i nastanio u Kotoru. Od 1975. do 1981. godine sam radio na Fakultetu za Pomorstvo u Kotoru, kao predavač, ploveći tri mjeseca godišnje kao Zapovjednik, na brodovima Prekookeanske Plovidbe iz Bara. Istovremeno sam studirao vanredno na Prirodno -Matematičkom Fakultetu u Novom Sadu, odsjek za geografiju i diplomirao 1979. godine. Ponovo sam se vratio moru 1981. godine na Prekookeansku Plovidbu iz Bara, gdje sam ostao do 1992. godine.
Rodio sam se u Jugoslaviji, živio i školovao se u Jugoslaviji, plovio sam 25 godina na jugoslovenskim brodovima od kojih 15 godina kao kapetan, ponosno vioreći jugoslovensku zastavu, bio dobrodošao i poštovan u svim zemljama svijeta, osjećajući se zaštićenim i sigurnim i odjedanput: BUM, nestade Jugoslavija, poče građanski rat.
Rat po sebi znači razaranje i ubijanje. Da nas je neko sa strane napao, pa ajde i da se branimo. Dakle rat od 1991 god., koji je bio čisto politički, nije bio moj rat, pa sam odlučio i da ne učestvujem u njemu. Da bih spasio sina koga su htjeli na silu da odvedu na ratište, jednostavno smo otputovali za Venecuelu.
U Venecueli sam se posvetio pomorskoj aktivnosti. Nisam više plovio već sam 1994. godine osnovao vlastitu pomorsku i brokersku agenciju, koje su vrlo uspješno poslovale do 2011. godine, kada sam ih zbog političke krize u Venecueli, zatvorio i konačno se 2013. godine preselio u Majami, na Floridu.
– Kako ste došli na ideju da formirate svoju Fondaciju i da započnete sa dobrotvornim radom ?
– Svakako u sebi sam odnio i svoju memoriju. Kako nisam mogao da nađem odgovore na obična pitanja, poslije nestanka Jugoslavije 1991. godine, kao na primjer: Koju to istoriju sada predaju (prodaju) u školama, jednostavno nisam ni htio da znam o “tim držvama”. Trebalo mi je 15 godina, pa sam se sjetio da su i Nijemci, 15 godina poslije Drugog svjetskog rata počeli da dolaze na Jadran. U međuvremenu su se odvojile Srbija i Crna Gora, što je i bio motiv donošenja moje odluke da osnujem Fondaciju ljubica i Tomo Lompar, na Cetinju 2008. godine, da na taj način nastavim tradiciju dobročinstva, koju su mi moji roditelji usadili i da preko nje pomognem Crnoj Gori.
Naša Fondacija je bila prva dobrotvorna, bezinteresna ustanova te vrste u ovoj Crnoj Gori. Kada sam na konferenciji za novinare, održanoj u Podgorici rekao da ćemo da stipendiramo siromašne studente, odredivši stipendiju od 400 evra mjesečno (koliko je bila prosječna plata u Crnoj Gori), mnogi su me sa nevjericom gledali, kao da sam sišao s uma.
Moram napomenuti da je ovakvo dobročinstvo prepoznala Crna Gora, i dodijelila mi 2010. godine nagradu za filantropiju “Iskra “, za individualni doprinos, koju sam posvetio svojim roditeljima i gradu Cetinju.
Fondacija je u ovih šest godina postojanja platila cijelokupno školovanje za devetnaest studenata. Svakako su briljantni studenti, sada već diplomirani profesionalci, čija je jedina obaveza da rade u Crnoj Gori onoliko vremena koliko su i dobijali stipendiju. Fondacija se sada uključila i u postupak rehabilitacije Anatolija Ivanovića i očekujem da ćemo i taj posao valjano obaviti