„Ponovo nam dostojanstvo ruše, tu đe svete glave izginuše, pa to nema niđe u svijetu, oj Putine ispaljuj raketu…“ Ovo su stihovi koji se poslednjih šezdesetak dana neviđenom brzinom šire po internetu, ali i sa frekvencija mnogih radio stanica u Srbiji i Republici Srpskoj. Nedavni, martovski događaji na sjeveru Kosova ponovo su uzburkali nacionalne strasti i u prvi plan široj javnosti stavili i jednu mladu krajišku grupu, ali i tekstopisca koji je napisao ove stihove i koji je do sada bio nepoznat široj javnosti, iako bez njegovih stihova ne može proći ni jedno zavičajno druženje bilo gdje u svijetu.
Mile Romčević rođen je u Glini 31.08.1993. godine, jer u Vrginmostu, mjestu prebivališta njegovih roditelja, u tim ratnim godinama nije bilo bolnice. „Nemoj pogriješiti da sam Banijac, jer nisam, već Kordunaš“, šali se Mile na početku razgovora za ovaj tekst koji opisuje sudbinu mladog čovjeka koji je obilježio krajišku muzičku scenu, ali i ostavio dubok trag za buduće generacije.
Izgubivši u okolini Slunja brata koji je poginuo sa samo 19 godine, Mile je urezao životni pečat koji je obilježio nastavak njegovog života, a kaže nam da mu je to bila inicijalna kapisla za buduće stvaralaštvo. Pjesme je počeo pisati od svoje četrnaeste godine upravo sa željom da pronađe ventil kojim će sebi olakšati bol za bratom koga nije ni zapamtio. Iako silom prilika rođen na Baniji, ne trudi se da opjeva samo Kordun i mjesto svojih predaka već i cijelo područje nekadašnje Krajine i područja gdje su živjeli Srbi.
„Mnogi me ovdje u Srbiji pitaju kako ja kao dijete sa dvije godine pamtim pogrom koji je odnio mnogo srpskih glava u jednoj Oluji? Pamtim i te kako, imao sam nepune dvije godine, ali kao da sam imao trideset, sve se urezivalo u mozak. I danas nakon toliko godina, svaka ta slika lebdi pred očima, trza me u snu, navlači maglu na oči, ali sjećanja su jača, bistre mi um“, prepričava nam Mile iskustva u novom zavičaju, ali i sjećanja na svoj nekadašnji zavičaj iz kojeg je samo zahvaljujući majci i igrom slučaja izašao živ.
„U trenutku naleta aviona, majka me je pronijela do voše pored puta i zamotala u koprive. Da me ne vide i ne pucaju po meni. Zahvaljujući tome majka je za mene najveći junak kojeg poznajem i za kojeg sam čuo“, priča nam Mile kako je preživio granatiranje izbjegličke kolone na Petrovačkoj cesti.
Kao dvogodišnje dijete Mile sa roditeljima dolazi u Srbiju i nastavlja svoju borbu u novom zavičaju i novom okruženju, ali Kordun je stalno prisutan u srcu.
„Pitaju me: Kad sam došao u Srbiju? Zašto sam došao? Šta znači Kordun za mene? Hoću li se vratiti na Kordun? Naravno da hoću. Moram! Tamo mi je nalog i jadac za koji znam. Tamo je sve zbog čega sam živ. Ponosan sam na sve koji su mi pomogli da pređem granicu Srbije, ali sa povratnom kartom, kad-tad. Najgore mi je kad mi ovdje u Srbiji kažu da sam izbjeglica. Nisam ja izbjeglica. Ja sam prognanik. Prognan sam iz rodnog kraja i zavičaja. Jedino mi nisu prognana sjećanja“, prepričava Mile Romčević svoju životnu priču i sjećanja, ali i događaje koji su se urezali i od kojih su mnogi od njih opjevani u nekom od 60-ak najvećih hitova krajiške muzike koje je on napisao.
„Nisam ja kao i mnogi krenuo sa ljubavnom poezijom. Propjevao sam ili ti proplakao upravo zbog svih ovih razloga koji su se izdešavali meni i mom narodu. To pjevanje me je i spasilo svakako, da ne poludim i da ne zaboravim gnijezdo iz kojeg sam izletio i prije nego što sam naučio da letim“, priča nam Mile o razlozima koji su od njega stvorili jednog od najvećih stvaralaca narodne i zavičajne poezije.
Kako nikad jedna tragedija ne ide sama, pa je porodicu Romčević zadesila još jedna tragedija. Njegova polubraća Miloš i Jovan Romčević ginu u saobraćajnim nesrećama. Jedan 2006, a drugi 2016. godine. Još jednu tugu u porodici Romčević opjevao je Mile tekstovima posvećenim upravo njima.
„Romčevića otkad ima, ne biše u junacima, niti su se krici čuli, do no kad ste poginuli“, napisa Mile uz napomenu: usnuloj braći od brata.
Baš u najtežim trenucima nastala je i njegova pjesma „Zaboravljeni heroji“ koja je posvećena svim poginulim Srbima u poslednjim ratnim dešavanjima. U izvođenju „Braće Trivunović“ u samo mjesec dana ova Milova pjesma bez bilo kakve reklame na radiju i na televiziji doživjela je 135.000 pregleda na jutjub-u. Posebno je ponosan na pjesmu o Spomenku Gostiću, poginulom dječaku sa Ozrena, kome je napisao Rekvijem i snimivši ga sa bratom Stevom, stvorio je svojevrsnu himnu koja se izvodi na gotovo svim zavičajnim druženjima.
Mile Romčević, danas kao odrastao čovjek živi sa roditeljima od invalidnine od poginulog brata, daleko od rodnog kraja, ali se ne predaje i dalje svakodnevno stvara stihove i poeziju koja na nosačima zvuka ostaje zapisana i sačuvana za sva vremena.
Iako je napisao preko 60 najpoznatijih krajiških pjesama, među kojima i desetak hitova grupe Majkani sa kojima su se probili na estradno nebo i sa kojima su osigurali na stotine nastupa po cijelom svijetu, ovaj mladi čovjek je ostao skroman, povučen i jednostavan. I dalje se nastavlja boriti za svoje ideale i za neko bolje sutra srpskog naroda iz Hrvatske ma gdje se nalazio.
Pjesmu sa početka teksta pod naslovom „Teror na Kosovu“ posvetio je Srbima sa Kosova i njihovoj borbi za opstanak na tom prostoru. Kako se čini, kroz tekst pjesme koji opisuje slikovito ta martovska dešavanja, uspio je u tome pošto se pjesma neviđenom brzinom širi internetom i trenutno je jedna od pjesama sa najviše pregleda iz te kategorije. Borba Mila Romčevića kroz poeziju i stihove se nastavlja dalje.
Miroslav Mašić
