U nedelju, 13. septembra u manastiru Svetog Save- Novom Kaleniću služen je pomen Svetim Novomučenicima Jasenovačkim. Pomen su služili njegovo preosveštenstvo vladika Australijsko-novozelandski gospodin Siluan, uz sasluženje sveštenstva iz Kanbere, Sidneja i crkvenog hora kojim diriguje protinica Jelena. Na pomenu je bilo prisutno i našeg vernog naroda iz Kvimbijena i Kanbere, iako ne baš u velikom broju, zbog mera koje su još uvek na snazi. Posle završetka pomena, Njegovo Preosveštenstvo sa prisutnima je presekao i slavski kolač jer su Sveti Novomučenici Jasenovački Zavetna slava Saveznog Kola Sestara. Potom se vladika Siluan prikladnim govorom obratio prisutnima, a nakon toga svi su prešli na manastirsko groblje kod velikog krsta, gde su se posebno poklonili Svetim Novomučenicima Jasenovačkim. Zatim su se uputili u malu manastirsku salu gde su naše vredne domaćice pripremile posluženje, kao i mali kulturno- umetnički program, koji je kao i mnogo puta do sada vodio sveštenik Goran Ćećez sa svojim ćerkicama. One su recitovale pesmice prikladne i posvećene Sv. Novomučenicima Jasenovačkim. I opet na kraju u kratkim, ali poučnim govorom svim prisutnima obratio se naš vladika Siluan, a nakon toga narod se polako razišao, otišao kući. „Imena su vaša u knjizi večnosti,ulazite u Raj deco besmrtnosti. Mi na zemlji rod vaš, kličemo vam u glas: Mučenici novi molite za nas!“ Neka je večna slava Sv. Novomučenicima Jasenovačkim i slava svim Srbima stradalim od Kosova pa do današnjeg dana. Amin.
KROZ REŠETKE
Novelu je napisao Antun Barac hrvatski istoričar i zatvorenik logora Stara Gradiška krajem 1941. godine. Novela je objavljena u knjizi „Bijeg od knjige“ koja je posthumno objavljena.
Snijeg je veoma dubok. Zameo je sve ceste i puteve. Prekinute su poštanske i autobuske veze. Pa ipak, unatoč tome ustaše su iz Okučana dotjerale pješke, opet povorku žena s djecom. Gledamo kroz rešetke nove saputnice. Sve su to žene sa sela, različito odjevene i različitih godina. Sudeći po odjeći sve je to sirotinja. Puštaju ih u dvorište gdje rade različite poslove. Nastojimo makar smo od njih daleko, razabrati njihove fiziognomije, pročitati nešto iz izraza njihovih lica. Neke od njih upamtimo, naročito mi se upila u pamćenje neka majka s djetetom, djevojčicom. Djevojčica je malena ni za kakav posao nije. No majka mora raditi. Kćerkica je uvijek uz nju držeći se grčevito njezine suknje. Gacaju obadvije po snijegu: djevojčica posrće, no drži se čvrsto majke. Mislim i ponoći na njih, kao da su mi bliske i drage znanice. Čim ujutro pogledam u dvorište tražim ih okom, da se uvjerim jesu li još uvijek tu. I kad ih ugledam kao da opažam nekoga od svojih, najdražih. Snijeg neprestano pada. Promet je potpuno obustavljen. U logoru je sasvim ponestalo drva. No ustaše su odlučne, posjekli su stabla u vrtu kraj kaznionice. I sad po dubokom snijegu, jadne zatočene žene prenose to u kaznioničke prostorije. Nose teško padaju u snijeg,ali brzo se dižu uplašene od pogleda stražara. I moje su znanice među njima, majka nosi na leđima drva, a djevojčica gaca kraj nje. Uzima i ona po jedan komad i nosi, samo da je ne rastave od majke. Tako je to trajalo desetak dana, a onda jednog jutra tih žena više nije bilo u dvorištu.Ustaše su rekle: poslane su na rad u selo. Već znamo šta znači. A ja mislim na malu djevojčicu, koja se tako čvrsto držala majčine suknje. I nikako da shvatim: Tko je imao toliko snage, da je otrgne od majke i ubije obadvije. Kako je strahovit morao biti taj čas! A snijeg pada dalje, djevičanski čist. Ne ponovilo se, nikad više.
Grozdana Dragičević-Todorinović
