Kao što već svi znamo nedavno su u Crnoj Gori održani parlamentarni izbori i ujedinjena opozicija je odnela pobedu. I to je zaista za pohvalu jer mislim da je krajnje vreme bilo da se tako nešto desi i da diktator kao što je Milo Đukanović posle trideset godina ode sa vlasti. Jer od onog trenutka kada je lažima i prevarom odvojio C. Goru od Srbije i napravio sebi privatnu državu Montenegro za sve to vreme jedino dobro šta je uradio u Montenegru, to je da se dobro obogatio on i njegovi najbliži kako rođaci tako i partijski drugovi. Meni je lično jako drago što se desila pobeda opozicije, jer će se Crna Gora opet vratiti onoj staroj Njegoševoj C. Gori i tradicionalnim vrednostima. Putem kojim je vodio Đukanović, to je bio put propasti, od samog odvajanja od Srbije, priznanja lažne države Kosovo, ulazak u NATO, hrvatizacija i šiptarizacija i na kraju onaj nakaradni zakon o veroispovestima i udar na SPC. Koliko god da je Đukanović lukav političar ali ima jedna stvar koju nije shvatio a to je da je C. Goru stvorilo pravoslavlje i da ona ne može opstati kao anti-pravoslavna zemlja. Neću dalje da vas zamaram i pričam o tome pošto je svima jasno sve.
Ovde je moj lični stav o Dritanu Abazoviću, lideru stranke ”Crno na bijelo”, o našoj srpskoj opijenosti i silnim pohvalama na njegov račun. Svedoci smo da su se ovih dana sve društvene mreže, mediji kako pisani tako i elektronski, u Srbiji, R. Srpskoj, C. Gori, usijali od pisanja i priča o ovom čoveku. Da se razumemo, nemam ja ništa protiv njega kao jednog mladog obrazovanog čoveka, jer čitavom regionu trebaju mladi i novi ljudi neopterećeni prošlošću, i daj Bože da sve bude tako kako on priča, jer sve njegove dosadašnje izjave deluju sasvim razumno. Ali ipak mislim da bi mi Srbi sa tim silnim pohvalama trebali malo stati na kočnicu i sačekati, da se formira nova vlada u Crnoj Gori, da počnu da rade, da ostvaruju rezultate u radu i da se uverimo da ovo što Abazović priča nisu prazne priče. Srbi toliko idu i pretetuju sa pohvalama, čak i Matija Bećković reče pre neki dan kad bi Abazović došao u Beograd, kako bi ga srpska omladina nosila na rukama. Ne bi njega srpska omladina ni bilo ko drugi nosio na rukama jer Srbi nemaju razloga za tako nešto. Koliko puta se naš narod zanosio i hvalio našim političarima pa nisu nikoga nosili na rukama i nažalost za kratko vreme posle izbora i dolaska na vlast i neispunjenja skoro ništa od onog što su obećavali u predizbornoj kampanji, narod je postajao razočaran.
Zato mislim da je prerano ovoliko hvaliti i uzdizati Abazovića. Navešću samo jedan nedavni primer velikih srpskih pohvala, kad je sestrić Ružice Sokić, Abdulah Numan – Ivan Trifunović, došao na čelo islamske zajednice Srbije, čovek koji se sa 19 godina ispisao iz pravoslavlja i prešao u islam. Kako su ga Srbi uzdizali, Ivane Srbine, brate Ivane, navija za Zvezdu. Evo vidite kako može musliman i srpstvo, sutradan on kaže da Republiku Srpsku treba ukinuti, to nije rekao ni Bakir Izetbegović. Ovakvih primera nažalost imamo na hiljade i hiljade i zato ne treba toliko žuriti sa pohvalama, treba sačekati. Koliko god da Abazović priča razumno i ono što je nama drago čuti, ali ipak kaže da se Srbija mešala i uticala na izbore u Crnoj Gori, da C. Gora nije kompenzacija za Kosovo i Metohiju, i da neće postati nikakva Srpska Sparta. Da je sporazum iz Vašingtona indirektno priznanje KiM, i da u Srbiji i R. Srpskoj postoji još uvek ratna retorika iz devedesetih. I dok sve ovo čitam i gledam, samo jedno razmišljam: kako je naš narod lakoveran i naivan. Zato narode moj srpski, pamet u glavu i ljubav u srca prema sebi i svom srpskom rodu, ne nasedajte na ničije slatke priče, sačekajte da vreme pokaže svoje. Živela Srbija i sve srpske zemlje!
Grozdana Dragičević-Todorinović
