[dropcap font=“0″]U [/dropcap]petak 24. oktobra 2014., u Oklandu na Novom Zelandu je održana promocija druge knjige Dražena Miloševića “Kratka knjiga o ljubavi i politici”. Najavljivani ‘best-seling’ autor Džefri Mason, nosilac doktorske titule sa Harvarda i bivši direktor arhiva Sigmunda Frojda, koji je napisao 29 knjiga a od toga 9 bestselera, nije mogao da dođe na promociju zbog ranije planiranog putovanja za Berlin. Džefri je inače poklonio 12 000 knjiga od 14 000 koje ima u njegovoj privatnoj biblioteci univerzitetima u Oklandu, a kad je pročitao Draženovu prvu knjigu rekao je da se osjeća mudrijim posle toga. Taj petak veče je bilo prosto nemoguće obaviti razgovor sa Draženom pa smo se dogovorili da se nađemo sledeće jutro u meksičkom baru u donjem dijelu Oklanda, blizu keja za šetanje. Došao je raspoložen i nasmijan kao i uvijek i razgovor smo vodili uz pijuckanje Plam Margarite.

– Pa kako to “ljubav i politika”, pošto to dvoje nekako ne ide jedno sa drugim?

– Da, ne ide, baš zbog toga. Totalno je suprotno. Znaš, kako se čovjek primiče nekim 50-tim godinama sve se više osvrće iza sebe i i razmišlja kroz šta se sve prošlo. Tako da su meni ove dvije stvari nekako najviše štrčale iz tog nekog prošlog života, kao da bodu oči, a vjerujem i većini drugih ljudi, samo što možda oni o tome i ne razmišljaju niti imaju snage da se bore sa tim. Život može da bude gadan i težak, prođe se kroz svašta, dese se stvari koje čovjek ne bi poželio nikome, a one se ipak dese. I treba se sa tim boriti. Tako da se taj u početku ljubavlju opijeni život, bez problema i sa osmjehom na licu, lagano pretvara u neke druge oblike koji stežu i pritiskaju nas a da mi sami toga nismo ni svjesni. Život se nekako mijenja, kao i naši prioriteti, i mi kad smo bili mlađi ljudi naši prioriteti su bili ljubav i osjećanja, kao što kaže pjesma “Prva ljubav zaborava nema”.  Ali kako vrijeme odmiče i mi postajemo stariji, i ta ljubav kao priorotet nekako blijedi i mi se svi nekako upetljamo u te neke dnevne problem i ne znamo kako da se iz toga iskobeljamo. I u većini slučajeva, a pogotovo kod nas, politika preovlada našim životima i ona nam kontroliše život, što je totalno suprotno od ljubavi. A mi još uvijek pričamo o ljubavi i pjesme se pišu i pjevaju, i popije se neka na tu temu, ali ujutru kad se čovjek probudi sve to ispada kao neka iluzija i neko sjećanje na stara dobra vremena. E sad ti meni reci, zašto to više nije moguće? E to sam htio da objasnim u knjizi i možda ako je moguće da se vratimo bar pod stare dane nazad na tu ljubav. Zato neki smatraju da je ova knjiga malo i filozofska. Valjda su zato i skoro sve pjesme na svijetu napisane o ljubavi i politici, u stvari ja ne znam ni jednu drugu temu da je neko pjevao o nečem drugom.
– Ko su vaši idealni čitaoci za ovu knjigu?
– Knjiga je namjenjena za sve uzraste ali moji čitaoci su vjerovatno ljudi koji imaju više od 40 godina, jer sam pisao o stvarima koje su se desile u neko drugo vrijeme tako da za ovu knjigu treba neko životno iskustvo. Ovi mlađi to možda neće moći da shvate, jer ovo je životna priča o odrastanju nekog našeg čovjeka i promjene u njegovom razmišljanju od 15-te do 50-te godine i pokriva oblasti kroz koje smo svi prošli, od ljubavi, seksa, cigara, alkohola…
– Knjigu si namjenio ljudima koji nisu nikad bili prvi ni u čemu? Zašto baš njima?
– Da, knjiga je inače namjenjena svim ljudima koji nisu nikad bili prvi ni u čemu, jer mi smo svi tamo odrasli u jednoj veoma kompetitivnoj sredini gdje ako nisi znao da piješ, pušiš, igraš košarku, fudbal, odbojku il stoni tenis, udvaraš se djevojkama, i da ne znaš da se potučeš, e onda si ga nadrljao od ostalih. Bili smo totalno najnetorelatnija nacija na svijetu po mom mišljenju. Na tako malom prostoru tolika koncentracija talenata iz bilo koje oblasti mislim da ne postoji na svijetu. Eto ja sam na primjer iz Sarajeva i mi smo imali jednog Mirzu Delibašića koji je jedne godine bio proglašen za najboljeg košarkaša Evrope, a nije imao mjesto u reprezentaciji i bio je rezerva i mislim da je bio 13. igrač i nosio je broj 15. Nije mogao da igra pored jednog Slavnića, Kićanovića i Dalipagića. Eto kakva je to konkrurencija bila. A ne daj Bože da hoćeš da se baviš muzikom pored jednog Brege ili Indeksa i masom tih grupa i pjevača iz Sarajeva. A tako je bilo u svakoj oblasti života. E pa sad ajd ti budi prvi tu. Eto kako je bila jaka konkurencija.
– Koliko ti je dugo trebalo da napišeš ovu knjigu?
– Pa knjiga nije velika, 100 strana A5 formata tako da je lagana za čitanje jer je vrlo teško danas čitati knjige kao Rat i Mir od Tolstoja. Život je brz i vrlo je teško naći vremena za neke detaljne knjige. Ali mi je trebalo skoro dvije godine da sve završim.
– Imaš li planova za promociju knjige po Australiji?
– U Australiji? Pa da, volio bih da dođem tamo naravno, ali pretpostavljam da sve zavisi od interesovanja vaših čitalaca i ako bi vi mogli da to organizujete bilo bi mi zadoljstvo da dođem i da pričam sa publikom direktno u vezi ove teme. Jer knjiga je zasnovana na ljubavi, a po meni život je zamišljen kao neka ljubavna priča koja na kraju blijedi i koje se svi sjećamo kao nečeg najljepšeg u životu.
– Planirate li neku novu knjigu?
– Ideja postoji, i već sam napisao neke okvirne koncepcije. Bila bi kao neki nastavak ove dvije koje sam napisao do sada. Na žalost ja još ne mogu da živim od pisanja i ovo pišem između dnevnog posla i obaveza prema djeci. Znaš već, pranje i kuvanje. Ali imam namjeru i to mi je životni san da otvorim prvu srpsku školu joge na Tahitiju ili negdje u Pacifiku, u koju naravno sve nacije mogu da dođu, i da tu pokazujem jogu gostima ujutro i uveče, a u toku dana da pišem. Ako mi se taj san ostvari onda će da bude pisanja. Pozdrav za sve čitaoce Srpskog Glasa i nadam se da se vidimo u Melburnu.

Ž. P.