Vlado Radovanović je rođen u selu Brijest, u podnožju Majevice, 1926. godine. U Australiju je stigao po završetku građanskog rata u Bosni i Hercegovini, 1995. Bio je poznati advokat i ugledni član srpske zajednice. Preminuo je u Melburnu 2. jula ove godine. Ovo su delovi iz njegove autobiografije, koju je napisao pred kraj života.

Mladost, zrelost, advokatski dani

Po izlasku iz vojske 1947. upućen sam na bankarski kurs pri Narodnoj banci BiH u Sarajevu koji sam završio sa odličnim uspjehom. Pri završetku kursa objavljena je zloglasna rezolucija Informbiroa u kojoj je Staljin optužio Tita za skretanje sa pravog puta komunizma. Članovi partije i SKOJ-a stavljeni su pred sudbonosnu dilemu da se izjasne za podršku ili velikom Sovjetskom Savezu ili KPJ. U to vrijeme sam bio sekretar SKOJ-a i imao redovne kontakte sa direktorkom kadrovske službe Narodne Banke BiH Edibom Dautović. Ona je bila predratni član partije, poreklom iz Tuzle, i odnosila se prema meni sa simpatijama. Izjašnjavanje članova komiteta ministarstava vlade BiH o rezoluciji trajalo je neprekidno tri dana i tri noći u ogromnoj sali Narodne banke, bilo je vremena samo za sendviče i toalet. Vođene su oštre polemike i ja sam pokušao nekoliko puta da ustanem i da se izjasnim za IB, da je Staljin u pravu, ali me je Ediba, koja je sjedila do mene spriječila. Mnogo članova se izjasnilo za rezoluciju, a kada sam ja konačno treće večeri ustao, pitao sam predsjedništvo: “Za koga su se izjasnili najstariji komunisti u Jugoslaviji, Moša Pijade i Rodoljub Čolaković, članovi partije od osnivanja 1919.?” Odgovorili su da su oni za Tita, a ja sam rekao: “Onda sam i ja.” Svi oni koji su se izjasnili za rezoluciju završili su na Golom otoku, pa i Ediba, a malo je nedostajalo da tamo završim i ja.

Dok sam po potrebi službe radio u Brčkom šef mi je bio Muharem Fizović – Fisko koji mi je postao i jako dobar prijatelj. Sticajem nesrećnih okolnosti on je u novembru 1951. poginuo u vojnom džipu na putu iz Brčkog u Sarajevo, u mom prisustvu, što me je teško pogodilo i ostalo duboko urezano u pamćenje. Kad je Fisko dobio premještaj u Sarajevo na mjesto načelnika Udbe poveo je i mene sa sobom da mu pravim društvo, da navodno kopiram neka tajna dokumenta u Sarajevu. Na putu smo se zaustavili u Tuzli da prenoćimo, i umjesto da odemo u hotel na spavanje, Fisko me je odveo kod Bešlagića, poznatog ćevabdžije i veseljaka gdje smo dugo ostali i pravo odatle produžili put za Sarajevo. Uprkos gustoj jesenjoj magli Fisko je insistirao da nastavimo put i mada nije imao položen vozački ispit on je vozio, dok je brzine mijenjao naš vozač Livadić sjedeći pozadi. Već blizu našeg odredišta, kod Sarajevskog Kiseljaka, Fisko je ubrzao džip na uskom putu koji je išao gore-dole, jer je prepoznao džip ispred nas u kojem su bili njegovi ratni drugovi, pa je pokušao da ih stigne. Iznenada se ispred nas pojavio veliki kamion pun balvana, i kako Fisko u brzini nije uspio da zakoči, udarili smo pravo u kamion. Ja sam pri udaru od inercije izletio kroz otvoren prozor, ali čim sam ustao i pribrao se, vidio sam stravičan prizor sa teško povrijeđenim Fiskom i našim saputnikom Bešlagićem. Brzo sam organizovao prevoz teško povrijeđenih kolega lokalnim autobusom koji je naišao iz suprotnog smjera, izdajući odlučna naređenja zbunjenom vozaču koji je oklijevao. Na žalost, sve je bilo uzalud, iste večeri, dva sata kasnije, Fisko i Beširević su preminuli u vojnoj bolnici.

U Drugom svjetskom ratu smo nas šestoro djece ostali siročadi posle tragične smrti našeg oca, pa smo stariji brat i ja pomagali ostaloj braći i sestri da se školuju, i svi su bili odlični učenici. Stariji brat i ja smo nastavili da se školujemo uz rad, pa smo svi mi stekli akademsko obrazovanje i cijenjene profesije: Stjepan – direktor na estradi, Boco – ekonomista, Cvijan – profesor književnosti, Ruža – ljekar pedijatar i ja – advokat. Svi smo postali vrlo ugledni u svojim sredinama.

1953. sam dekretom premješten sa poslom iz Brčkog u Bratunac. Odlazak u mali zabačeni grad podalje od mog rodnog kraja nije na prvi pogled obećavao puno, pa su mi kolege rekle da ću tamo postati pijanica, kockar ili da ću se oženiti. Ubrzo po dolasku upoznao sam mještane, pa i školske nastavnike, koji su mi rekli da uskoro dolazi nova učiteljica Nada iz Banata i pokazali mi njenu sliku. Nas dvoje smo se uskoro upoznali na igranci u hotelu, a u julu 1954. smo se vjenčali. Bio je to početak srećnog i skladnog braka dugog 66 godina.

Iz Bratunca me služba 1955. godine odvela u Zvornik. Nada je dobila posao kao učiteljica, a zbog manjka prosvetnog osoblja dobila je i stan. Supruga je bila zapažena i cijenjena kao prosvetni radnik, a kao odličan govornik je izabrana za odbornika u Skupštini opštine, gdje se takođe afirmisala. Život u Zvorniku, gdje smo bili oko 10 godina, ostao mi je u sjećanju kao jedan od najljepših perioda u mom životu. Tu smo Nada i ja dobili 1956. prvo dijete, Vesnu, a dvije godine kasnije i Mirjanu. Svakodnevno smo se družili sa mojim rođakom Cvjetkom i Spasom, a naša djeca su se predivno slagala i igrala. Cijelo ljeto, od juna do septembra, smo provodili na rijeci Drini, uživajući u odmoru, plivanju i pecanju. Nada i Spasa su nosile na rijeku korpe pune raznovrsne hrane, a ja sam donosio veliku lubenicu koju smo hladili u riječnoj vodi ograđenoj kamenjem. Uveče smo pored rijeke pekli na roštilju ribu upecanu tokom dana. U blizini rijeke bile su poljane kamilice koje su predivno mirisale.

1966. sam službenim dekretom premješten u Tuzlu, ali ubrzo posle toga dolazi do smjene Rankovića i velike reforme UDBE, kada sam penzionisan, kao i većina njenih tadašnjih službenika. Od otpremnine smo Nada i ja kupili Singerovu štrikaću mašinu na kojoj smo ubrzo profesionalno štrikali džempere.

Prerano penzionisan, sa samo 40 godina, ubrzo sam odlučio da se studiranjem prava pripremim za novi poziv. Za tri i po godine sam vanredno završio Pravni fakultet u Beogradu, kada je prosjek redovnog studiranja bio više od sedam godina. Kao diplomirani pravnik dobio sam posao kao šef pravne službe Osiguravajućeg zavoda u Tuzli, ali sam 1970. posle slučajnog susreta sa mojim vršnjakom is susjednog sela Boškom Todorovićem, koga nisam vidio još od kraja rata, dobio od njega veliko ohrabrenje i podršku da položim advokatski ispit.  On me primio kao najrođenijeg da stanujem kod njega u Beogradu, i dok je on bio na poslu ja sam učio. Posle podne smo redovno išli u šetnju, a kad me je preslišavao pređeno gradivo čudio se mom brzom usvajanju i pitao da li sam uopšte spavao! Dva pismena i usmeni ispit, koji su trajali 3 dana, položio sam iz prve, što se rijetko događalo. Položeni ispit smo, da ‘polijemo’, raskošno proslavili sa drugovima u restoranu Protokola na Terazijama.

Advokatsku kancelariju otvorio sam septembra 1973. u Tuzli i brzo postao poznat u narodu da ne naplaćujem pravne savjete, da siromašne branim besplatno, a parnice na poček. Postao sam specijalista za naknadu šteta nastalih u saobraćajnim udesima, posebno inostranim. Uredno sam skupljao razna dokumenta, ljekarske nalaze i izjave svjedoka i vješto kompletirao zahtjeve za odštetu za moje klijente, obično mlađe ljude bez većeg obrazovanja, i slao ih u nadležna inostrana osiguravajuća društva. Isplata posle nagodbe je obično bila u vidu ‘kapitalizovane rente’, penzije isplaćene unaprijed u gotovu, pa sam strankama iz inostranstva donosio pune kofere ‘dojč’ maraka, a meni je pripadalo 10%. U svojoj advokatskoj karijeri branio sam i najteže slučajeve pred najvišim sudovima, zajedno sa tada čuvenim advokatom Filom Filotom.

Uspješna karijera advokata donosila mi je velike prihode, pa smo supruga i ja u to vrijeme pored velikog stana u Tuzli imali i apartman u Dubrovniku i divnu vikend kuću na Majevici, u kojoj smo redovno provodili vikende na čistom vazduhu. Podignuta na nadmorskoj visini od preko 700 metara, sa pogledom koji je pucao na sve strane, nalazila se na velikom placu punom voćki i vrtom. Sa nama su tamo često bili i ostali članovi familije, pa i najmlađi, unuka Marieta i unuk Aco. Djeca su uživala u šetnji po livadama i igri, branju cvijeća i divljeg voća. Prijatelj Pepo je puno pomagao u raznim poslovima oko uređivanja placa, a prija Pepa i Nada zajedno su kuvale razne specijalitete i pripremale zimnicu. Služila se naša domaća rakija od šljive ili kruške, a za državne praznike se sa mnogobrojnim gostima okretao ražanj. Puno vremena na Majevici proveo sam sa mojim odličnim drugom Milivojem Pejićem, u razgovoru, čitanju i razmjeni knjiga, branju i pripremanju gljiva. Uživali smo u našoj vikendici oko 15 godina, ali ono za šta je trebalo puno rada da bi se steklo, nestalo je preko noći početkom građanskog rata u Bosni.

U zimu 1987. doživio sam sa Nadom, unukom Marietom i prijateljima Milivojem i Sonjom saobraćajni udes na povratku sa vikendice kući u kojem smo za dlaku izbjegli tragediju. Noć, snijeg koji je već dugo padao i zaleđeni put su doprinijeli mom gubitku kontrole nad autom, ali sam u poslednjem trenutku napravio lijevi ‘ajnšlag’ i tako izbjegao provaliju sa jedne i betonski stub sa druge strane. Spasio nas je udar u drvo oko kojeg je bio zamrznuti snijeg, što je znatno ublažilo udar. Tada mi je u par sekundi pred očima proletio cijeli život. Najteža pomisao mi je bila da je mogla da nastrada moja unuka Marieta koja je tek počela da živi. Izašao sam iz kola i iz sveg glasa povikao: ‘Ima Boga! Ja od danas ponovo vjerujem u Boga!’

U sledećem broju: Građanski rat devedesetih i izbjeglištvo.