Vlado Radovanović je rođen u selu Brijest, u podnožju Majevice, 1926. godine. U Australiju je stigao po završetku građanskog rata u Bosni i Hercegovini, 1995. Bio je poznati advokat i ugledni član srpske zajednice. Preminuo je u Melburnu 2. jula ove godine. U nekoliko narednih brojeva Srpski glas će objaviti delove iz njegove autobiografije, koju je napisao pred kraj života.

Djetinjstvo

Rođen sam 15. marta 1926. godine, ali kako su u drugom svjetskom ratu crkvene knjige spalili fašisti, naknadno sam u knjige upisan kao 1927. godište i tako se vodim u svim zvaničnim dokumentima. Rođen sam u selu Brijest, opština Priboj, današnja Republika Srpska. Brijest je tada bio selo sa 75 kuća, a 5 kuća oko nas je imalo preko četrdesetero djece – natalitet je bio jako veliki. Potičem iz prosječne seljačke porodice, od oca Veljka i majke Savke, kao drugo dijete od pet sinova i jedne kćeri. Otac Veljko je bio gardista, ugledni domaćin i poznati lovac.

Rođen sam prevremeno, sa sedam mjeseci, i pošto sam bio totalno plav, mislili su da neću preživjeti. Kad su skoro digli ruke od mene, spasila me je baka po majci, Joka, koja je došla po mene u udaljeno selo gdje se majka iznenada porodila i u naručju me sledeći dan donijela kući.

Moj najdraži dio života je čobansko doba kada sam kao dječak čuvao stoku – ovce, goveda i svinje i sa ostalim vršnjacima trčkarao po livadama. U proljeće sam mirisao poljsko cvijeće i behar na voćkama. Prekrasno sam se osjećao dok sam išao sa brda na brdo, sa kojih se otvarao pogled prema Savi, samo sam još želio da imam krila i da poletim!

Ispred naše kuće se rječica Prelova uliva u Janju i ispod njih se nalazio veliki vir, dubok 3 metra. Tu smo mi djeca još u ranom djetinjstvu naučili da plivamo, a ja sam i pecao ribu, tešku čak i po nekoliko kilograma. Na potezu od nepun kilometar nalazilo se na ovim rječicama više od deset vodenica potočara koje su radile čitave godine, čak i kada su bile najveće suše. Ljudi su i iz najudaljenijih sela dolazili da tu melju žito. Vodenice su se čule i noću kako melju, i to je zvučalo kao muzika.

Mi dječaci smo se međusobno zvali nadimcima. Na primjer, ja sam zvao mog najstarijeg brata Stjepu – Kićo, a on mene Jaco i to je tako trajalo do pred polazak u školu. Tada nas je otac pozvao i rekao “Od danas si ti Stjepan, a ti Vlado.” Ovo je za nas bilo jako neobično, ali očeva je riječ bila svetinja koja se morala poštovati. Prilikom glasnog dozivanja, što je kod nas na selu bio običaj, bilo je grešaka – “Kić…. Stjepane…” – čim se sjetim šta je rekao otac.

Moj otac je bio poznat u selu po davanju nadimaka ljudima. Meni je, najviše od milja, dao nadimak ‘Jovo Čičić’, po jednom čovjeku iz našeg sela koji je volio da se tuče, jer ja nisam ‘dao na sebe’ – ko god pođe na mene ja ga ‘sredim’.”

U našim selima se u to vrijeme išlo boso 7-8 mjeseci godišnje, jer je fabrička obuća bila luksuz. Kada bi se vidjeli otisci cipela u blatu, znali smo da je to bio žandar, šumar, učitelj ili sveštenik. Tokom dana, u igri i radu, noge i ruke bi nam se zaprljale. Svako veče otac bi nas djecu poređao i uputio na rječicu Prijavu, nedaleko od kuće, da operemo noge, umijemo se i vratimo čisti u kuću, skačući sa kamena na kamen do kućnog ulaza. Prije večere smo bili obavezni da stanemo pored stola, sa ocem na čelu, i da se pomolimo Bogu. On je recitovao Očenaš. A ujutru, prije sjedanja za doručak svi smo morali da se prekrstimo.

Kada se obave seoski radovi i nastanu duge zimske noći, uz lampe sa petrolejom, pa čak i uz ručno rađene svijeće, otac je pjevao uz gusle. Skoro svaka kuća je imala gusle, a pjevale su se pjesme sve od Kosova, ustanaka i oslobođenja Srbije od Turaka, zatim hajdučke i uskočke pjesme. Tako smo mi djeca prije polaska u školu znali sve te pjesme napamet. A uz to nas je otac naučio i da čitamo i pišemo prije škole.

Ishrana je bila oskudna – proja je bila prilog uz sva jela, a pšenični hljeb se jeo samo nedjeljom, to je bila poslastica. Glavna hrana su bili mliječni proizvodi: mlijeko, sir i kajmak. I pored tako skromne ishrane teške bolesti su bile rijetke, uz poneki slučaj tuberkuloze uzrokovane prehladom i spavanjem na hladnoj zemlji.

Živjelo se vrlo skromno, ali dosta bezbrižno i radosno. Čim počne da sviće čuli su se glasovi raznih ptica, kao i uzvici i pjesme čobana, a preko dana, u pauzama seoskih radova, djevojačke i momačke pjesme. Čobani su svirali frule, tambure i dvojnice. Tako je bilo iz dana u dan. Kada se dogodi nesretan slučaj ili smrt to za kratko vrijeme stane, ali se  posle nastavlja.

Nedjeljom su se ljudi skupljali ispred naše kuće na ‘molitvištu’, mjestu za slavljenje seoske slave. Orkestri su svirali, kola su se igrala, a mladići i odrasli ljudi  su se takmičili u raznim vještinama i vodili domaćinske razgovore.

U selu su se domaćini takmičili ko će imati bolji i ljepši voćnjak. Za svako novorođeno dijete moralo je bili posađeno novo voćno stablo najbolje vrste. Tako je i moj otac za svako dijete imao posebnu voćku.

Obavezno su se postili svi postovi – Božićni, Vaskrsni, Petrovski i Gospojinski. U to vrijeme se nakupi mnogo jaja i mi djeca smo ih krali i išli u vodenice i tamo ih pekli. Otac je slavio Svetog Nikolu, a slava je trajala tri dana i bila je posna (tokom Božićnog posta). Na slavu su nam dolazili redovni gosti sa kojima smo se uzajamno posjećivali za slave, te bliska familija koja nije slavila Svetog Nikolu. Svaki putnik i namjernik je takođe morao biti ugošćen. Sofra se znala postavljati i po tri puta dnevno.

Slavsku hranu su pripremale Đuka, tatina mama, i majka, koje su se predivno slagale. Za tu priliku sedam dana unaprijed baba je pravila ‘tečne somune’ – velike okrugle pšenične hljebove sa kvascem. Otac je unaprijed išao u Brčko da kupi svježu ribu – somove, šarane i suvu jegulju. Služio se gust pasulj (papula) začinjen bijelim lukom i uljem, pa su po tome slavljenici Svetog Nikole bili nazvani ‘papulaši.’ Pravile su se i posne pite. Med je bio poslastica, a kolači su se pravili samo za Božić.

Osnovnu školu sam završio u susjednom selu Priboj, a onda me je otac poslao u Tuzlu na izučavanje trgovačkog zanata kod poznatog trgovca Jovana Simića – znači na zloglasno šegrtovanje. Ja sam bio izabran za zanat jer sam bio najbolji učenik od nas djece, i vrlo vrijedan, a stariji brat je bio naslednik za zemlju.

U sledećem broju: Šegrtski dani