Razgledajući knjige u svojoj skromnoj biblioteci, zapazio sam jednu posvećenu najmlađim čitaocima. To je bilo presudno, da ovog mjeseca, čitaocima „Srpskog Glasa“, prestavim pjesnikinju Nadu Bošković Mićić i njenu knjigu za djecu, intrigantnog naslova: „Čudotvorne ljestvice“.
Nada Bošković Mićić rođena je 1964. godine u Obrenovcu kraj Beograda. Nakon srednjoškolskog obrazovanja diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Beogradu i do 1994. godine bavila se prosvetarskim radom. S porodicom je 1964. godine emigrirala na Novi Zeland, a nešto kasnije u Pert, Zapadna Australija, gdje i sada živi, radi i učestvuje u kulturnom životu srpske zajednice.
Poeziju za djecu piše i objavljuje od 1999.
„Čudotvorne ljestvice“ je zanimljiva kljiga koju je pjesnikinja kao dugogodišnji pedagog zamislila i kreirala u formi podobnoj za animiranje Ćirilice i poetske spoznaje srpskog jezika.
Knjiga je nastala tako što je Nada Bošković Mićić svakom ćiriličnom slovu posvetila posebnu pjesmu i na taj način sročila „čudotvorne ljestvice“, kojima se mladi čitalac „penje i spušta“ kroz azbuku na jedinstven i inovativan način.
Sama literarna koncepcija sadržaja knjige, uz zanimljivu grafičku obradu i dizajn korica, (tvrdi povez, prikladan za dječiju upotrebu), čine ovu knjigu različitijom od drugih izdavačkih poduhvata za djecu.
Singidunum iz Beograda je zaista uradio sve da knjiga sa razlogom ugleda štamparsko „svjetlo dana“.
Pisati za najmlađe nije lak zadatak. Dobra knjiga za djecu je rijedak slučaj u novijoj književnosti srpske dijaspore. Međutim, „Čudotvorne ljestvice“ su prelijepa zbirka pjesama kojoj ne može odoljeti ni stariji čitalac. Svaka pjesma odiše vedrinom, svježinom i značajnim porukama za mlade. Vaspitnu ulogu ove knjige sam istakao ranije ali isto tako moram naglasiti i Nadinu istančanu pjesničku sintagmu i smjerno poigravanje riječima i stihovima. Čini mi se da je sve na pravom mjestu – baš onako kako to može napisati zaljubljenik u poeziju i djecu.
Za kraj ovog kratkog osvrta nasumično sam izabrao nekoliko pjesama (slova) da bih upotpunio utiske o svemu što sam rekao u ovom tekstu:
A
Moj avion s puno krila,
kao kakva moćna sila,
preko brda, preko mora,
gradova i svih nebodera,
planina i ravnina,
preleće u tili čas,
za putnike -pravi spas!
Kad motori ti zabruje,
kao munja on zasija,
mnogi kažu – fantazija!
A kada se vine u visine,
U vrh neba plava,
tad ga žarko sunce obasine!
G
Grana sva od zlata
tu ispred kuće
dečici vrednoj
šapuće:
„Puna sam vam ploda razna,
valja samo da se sazna,
kada, kako me zaliti,
kada, kako, hraniti….
Ime mi je Grana Znanja.
Negujte me i berite,
jer meni se svako klanja“
I
Izvorčiću! Potočiću!
Čavrljaš po vazdan,
pa i noću dok odmaram,
žuboriš mi, šapućeš,
sve nešto se kikoćeš, skakućeš.
A zagledam li se u te
netremice,
videću da me otud
gleda vazda neko lice!
LJ
Ljubav je moje tajno, magično oružje.
Njime rezvedravam turobne, mračne oluje.
Ručicama kad zagrlim nježno,
kad mi pogled zatreperi neizbežno
i moje mame najstože lice
zaboravim na sve one nevažne trice…
S
Svetom Savi
ove pesmice
i sve svoje sne
sad darujem –
da ih čuva
kao što je čuvao
i sve ono pre.
Sveti Savo! Molim ti se!
Obistini sve naše želje
i sve što ih zavređuje!
Sreća da se od nas ne skriva
i Dobro da pobjeđuje!
A ovu ću pesmicu,
moju vernu družbenicu,
pod jastuk da stavim
ni u snu da je ne zaboravim!
Nada Bošković Mićić je član književnog kluba „Sabornik“.
Miljan Kovačević
