Vlado Radovanović je rođen u selu Brijest, u podnožju Majevice, 1926. godine. U Australiju je stigao po završetku građanskog rata u Bosni i Hercegovini, 1995. Bio je poznati advokat i ugledni član srpske zajednice. Preminuo je u Melburnu 2. jula ove godine. U nekoliko narednih brojeva Srpski glas će objaviti delove iz njegove autobiografije, koju je napisao pred kraj života.

Drugi svjetski rat na Majevici

Kada sam se zbog ustaško-njemačke okupacije Tuzle prevremeno vratio sa zanata kući, nekada vesela i raspjevana Majevica utonula je u muklu tišinu i iščekivanje nekog zla. Počela su hapšenja, sprovođenje u Tuzlu i Brčko, prebijanja, zatvaranja a neki ljudi su i nestali. U generalnom pretresu kuća širom Majevice oduzeto je ilegalno oružje, a pod prijetnjom smrti naređena je predaja zaostalog oružja bivše jugoslovenske vojske.

Kada je ‘oružnička postaja’ iz Lopara poslala poziv svim Srbima sa Majevice od 15 do 60 godina da dođu ‘na regrutaciju’, narod su na domaku Lopara presrela dva rezervna oficira jugoslovenske vojske, koji su se odmetnuli u šumu, i objasnili im prave namjere okupacione vlasti – slanje u logor i ubistva na savskom mostu u Brčkom. Narod se odmah vratio kući i počeo da krije u pojatama i kolibama. U isto vrijeme su muslimani iz muslimanskih sela dobili oružje od Pavelića, sa obećanjem da će postati begovi.

Kada su lokalni Srbi saznali da muslimani spremaju napad na njihova sela, spontano su se okupili, noseći najraznovrsnije hladno oružje: kose, vile, rogulje, bajonete vezane za kolac, spremajući se da brane svoj život i svoja ognjišta. Moj otac je iz štale iskopao sakriveno oružje: dva karabina, deset bombi i sanduk municije. Jedan karabin je zadržao za sebe, drugi je dao rezervnom naredniku Đorđiju Tomiću, a bombe su podijeljene najhrabrijim.

Otac je u žurbi u borbu otišao u bijeloj haljini, pa je majka, bojeći se da će tako biti laka meta neprijatelju, poslala brata Stjepu, uz kojeg sam pošao i ja, da mu odnese drugu odjeću. Brat me je sprečavao da idem sa njim, kao i majka i baka, ali ja sam istrajao, jer sam kao čaršijsko dijete želio da vidim rat uživo. Ustanici su brzo zauzeli položaje u srpskom selu Rastošnici, koje je bilo napadnuto i gdje su počele da gore kuće. Kada smo prilazili mjestu borbe, pucnjava koja je dolazila sa položaja fašista sjekla je  grane sa bukava i hrastova, a strahovita prašina se dizala sa druma gdje su padali meci. Brižni otac se naljutio kad je vidio da sam i ja došao na ovako opasno mjesto, ali je brzo morao da se vrati na položaj gdje je vrlo uspješno gađao neprijatelja.

Brat i ja smo ostali sa narodom, koji je čvrsto odlučio da se bori do kraja, kao na Kosovu. Oni su se hrabro borili uprkos vrlo oskudnom naoružanju, ali plašeći neprijatelje gromkim povicima ‘uraaa’ iz više hiljada grla. U toj bici najbliže neprijatelju, na nepunih 200 metara, bio je hrabri Spasoje Perić, zvani Ribić, koji je najviše doprinio da se zaustavi neprijateljski napad. On je bio prvi ustanik u sjeveroistočnoj Bosni koji je opalio pušku, što se lažno pripisuje drugima. Vrlo brzo je postao legenda među srpskim ustanicima, ali je iz skromnosti odbio zahtjeve mještana da bude vođa ustanka. Međutim, u svim borbama je bio među prvima na položaju i njegov povik ‘Ovde Ribac!’ tjerao je fašiste u bijeg.

Pri kraju dana braniocima je ponestalo municije, ali pomoć je brzo stigla iz srpskih sela oko Tuzle i Zvornika, pa je uspješno odbijen veliki napad neprijatelja iz pravca Zvornika i Sapne. Potom je nastalo zatišje, pa se moj otac, kao i ostali stariji seljani, povukao kući da obrađuje imanje i hrani porodicu, predajući oružje mlađima koji su se smjenjivali na stražama.

Usred vihora ustanka protiv okupatora na Majevici, ali i velikih međunacionalnih sukoba, dogodila se mojoj porodici i meni velika tragedija – ubistvo mog oca. Očev susjed, pijanica i kavgadžija, fizički ‘herkules’, nanosio je štetu na očevoj njivi i fizički mu prijetio, čak i da će ga ubiti. Kad mu se jednom prilikom otac odlučno suprotstavio, rekavši da će braniti svoj posjed i život oružjem, pokazujući na svoju lovačku pušku okačenu na granu, razbojnik se privremeno smirio. Kad je počeo ustanak, susjed se formalno pridružio ustanicima, ali nikada nije išao u borbu, nego se kinđurio oružjem, pijančio i bludničio.

Krajem 1941., sad već omasovljeni ustanici su hrabro branili srpska sela od ustaških napada iz sela Koraja, ali je u ustaničkom protivnapadu bilo i odmazde nad nevinim ljudima. Kada su vinovnici nudili mom ocu robu opljačkanu od trgovaca koje je on kao lovac poznavao, on je rekao da oni nisu fašisti i da će pljačkaši kada se rat završi odgovarati pred narodnim sudom. Kad je susjed razbojnik čuo za to, ponio se kao odmetnik koji nikome ne odgovara, preuzeo ulogu i sudije i dželata i jedne večeri, sa uperenom cevi karabina, izveo oca iz kuće, i pod vrbom pored Prelove rječice natjerao ga da sjedne i rekao “Ti žališ Turke … i ja te osuđujem na smrt.” Mi ukućani, koji smo svi išli za njima, pokušali smo da im priđemo bliže, ali nas je razbojnik odbio puščanom cijevi, repetirao karabin sa dum-dum metkom i na mjestu ubio našeg oca. “Joj moja đeco, moja sirotinjo” bile su očeve zadnje riječi.

Glasno naricanje čitave porodice posle očeve smrti odjekivalo je Majevicom… Ujutru je najhrabriji ustanik Spasoje Ribić  zaplakao kao dijete kad je ušao u kuću i stojeći ispod očevih nogu skinuo kapu, prekrstio se i rekao “Jao, jao… što ubi ovakvog Srbina? Stići će te kazna…”

Ubica je uskoro teško ranjen u borbi protiv ustaša, u koju je otišao od srama, prezren od mještana zbog kukavičluka. Pogođen u stomak granatom iz ustaškog bacača, patio se mjesec dana bez ljekarske pomoći i umro u velikim mukama.

Komunisti su se u našem kraju pojavili tek krajem 1941. godine, na Vukosavcima kod Lopara, na čelu sa Cvijetinom Mijatovićem – Majom. Mada još dijete, ja sam se pridružio ustanku i prvo obavljao kurirske poslove: prenosio poruke, nabavljao osnovne namirnice za ustanike, podsticao viđenije Srbe na prikupljanje skrivenog oružja i municije i informacija o kretanju i namjerama fašista. Mali pištolj, koji sam ponekad nosio, lično mi je poklonio legendarni prvi ustanik Spasoje Perić – Ribić. Na okupirane teritorije sam išao sa lažnom propusnicom, u seljačkom odijelu. Jednom prilikom mi je u centru Tuzle ustaški starješina dugo provjeravao propusnicu i malo je trebalo da me uhapse i pošalju u Jasenovac.

Kao partizan sam stupio u Majevički odred kojim je komandovao narodni heroj Jovo Radovanović – Jovaš, ali ne pod uticajem komunista, već zbog pro-ruskog vaspitanja, kao i većina Slovena. Vaspitan sam da je Rusija ‘matuška svih Slovena’, da nikada nije svoj ‘mač’ uperila protiv nas, nego je uvijek bila na našoj strani. Upravo u to vrijeme bila je završena Moskovska bitka, koja je bila prva saveznička pobjeda u Drugom svjetskom ratu.

Kao borac sam 1942. godine učestvovao u borbi protiv ‘Crne Legije’, ustaša Jure Francetića, koji su krenuli da pokore Majevicu. U jednodnevnoj borbi sa nadmoćnijim neprijateljem koji je krenuo od Zvornika ustanici su uspjeli ne samo da odbrane Majevicu, nego su krajem dana izvršili protivnapad, tjerajući neprijatelja do pred sam Zvornik.

Kao mitraljezac i bombaš učestvovao sam u oslobođenju Bijeljine 1944. godine. Najveće borbe smo vodili 1944. i 1945. protiv njemačke grupacije ‘Jug’ koja se povlačila preko Sarajeva, Vlasenice i dolinom Drine na zapad, pod komandom poznatog Hitlerovog feld-maršala Aleksandra Lera, Austrijanca koji je komandovao bombardovanjem Beograda 6. aprila 1941. godine.

Ali, jedna od najopasnijih situacija po moj život desila se ispred moje kuće jedne jesenje večeri 1943. godine. Partizanska zasjeda, postavljena za nekog opasnog neprijatelja, greškom je otvorila mitraljesku vatru na mene sa 15-20 metara udaljenosti dok sam prelazio brvno, i ja sam se samo čudom spasio skokom u vodu.

U aprilu 1945. upućen sam u tek formiranu podoficirsku trupnu školu u Sarajevu, koju sam završio kao drugi u rangu, dobio čin mlađeg vodnika i vratio se u jedinicu. Međutim, krajem 1947. godine sam zatražio demobilizaciju sa obrazloženjem da moram da budem bliže porodici jer se stariji brat aktivirao u vojsci.

Kada je 1945. rat završen javili su nam da je umro naš brat Drago, koji je bio 1930. godište. Prehladio je desnu nogu i dobio tuberkulozu kosti. On je kao dijete ostao gluvo-nijem od posledica upale mozga, pa sam ja uz pomoć ruku vodio sa njim svakakve razgovore. Bio je najljepši od svih nas.

U sledećem broju: Mladost, zrelost, advokatski dani