Slaviša Pavlović

Uskoro izlazi iz štampe tvoja nova zbirka pesama?
Na proleće će da se pojavi moja druga zbirka „Pozajmljeno od zvijezda“. Pjesme uglavnom pišem noću, pa su zvijezde veoma čest lajtmotiv i ono što izgleda pokreće moje i ne samo moje pisanje. Napravio sam jednu, takoreći, dramsku pauzu od 3 godine, pred nove poetske drame. Ne da me se moji bliski čitaoci požele, ili zato što nisam dovoljno pisao, već da se ja što više poželim iskrenosti srca i ljepote u riječima, kojoj težim u svojim stihovima. A evo poželih se. Radim i stvaram u nauci i kad ti jezik suve stvarnosti, života, formula uđe u glavu, mašta se lako uplaši i umori, i s tim se svakodnevno borim. Pjesnik Pero Zubac, recenzent je nove knjige, i bio je prijatno iznenađen kad je vidio da neko piše i dalje kilometarske stihove, u ovom brzom vremenu. Borimo se i da bi pisali.

Da li se poezija danas u narodu tretira kao nekad?
Poezija i sveukupno, književnost, je mnogo više od onoga što je napisano na našem jeziku. To je poruka o nama. Kao Kosovski ciklus, koji kaže taj narod, u tom starom vijeku, je imao hrabrost i dušu i maštu. Jednog dana će neka vjerujem, duhovnija i pitomija civilizacija da proučava i klasifikuje naše narode po onom šta smo pisali, mislili. Narod nije država, a država trenutno nema novca i vremena. I danas, ljudi žele da se isplaču da se iskreno ismiju. Nemaju vremena ni za to, u ovom nekom vremenu kazne, koje vjerujem kad prođe da ćemo svi biti bolji jedni drugima. A umjetnost i umjetnici su tu, čekaju, uvijek da nađeš vremena za njih. Ako nemaš rame, druga, imaš knjigu, muziku, ako nemaš ljubav imaš, poeziju, filmove. Sve to ako imaš vremena. Ako nemaš vremena, nemaš sebe.

Dučić je rekao „samo pesnik stvara, jer on misli da bi izmislio.“ Da li je pesnik tvorac da se iz ničega napravi nešto?
Pjesnici su poseban soj ljudi, sami po sebi, jer vole da pretjeruju. Posebno u ljubavi, pa i prema samim sebi, u zaljubljenosti, obožavanju, maštanju, ličnoj istini. Mislim da je Dučić umio da voli sebe i ljude, onoliko koliko je potrebno da stvoriš sebi iz ničega mjesto u vječnosti. Pjesnik je najprvo čovjek koji umije da osjeća i opiše, sa hiljadu normalni želja i strahova jednostavnog čovjeka. Tjeramo ljude da više osjećaju jer i dušu treba nečim napuniti, da bi radila.

Kada si otkrio svoj dar za poeziju?
Ako bih rekao da je to bilo djetinjstvo, onda bih potcjenio poeziju. Pisao sam stihove sa jedanaest godina, u doba rata, ali kao što baš sve knjige nisu književnost, tako ni svi stihovi nisu poezija. Dar sam shvatio i počeo cjeniti onda kad su me lokalni, novosadski pjesnici zavoljeli tokom fakulteta. Osjetio sam da me najdraži ljudi i osobe bolje razumiju kad pišem, i radio sam na tome. Trudim se da se razumijemo, ako mora – ćutanjem, ako mora – pisanjem. Jer kako neko reče – Pišem jer ljudi ne umiju da slušaju.

Ako govorimo o uzorima, rekao bih da je Mika Antić tvoj uzor? Zašto?
Miroslav Antić je jedna od par ikona jugoslovenske književnosti, i slobodno mogu da kažem, po meni, najbolji pjesnik ovih prostora. Kažem to s razlogom, jer kod njega nema podbacivanja u kvalitetu. Sve objavljene pjesme su mu istog nivoa kvaliteta, za razliku od ostalih naših pjesnika. Biografija kaže da je stalno prepravljao, dorađivao pjesme, i objavljivao ponovo iste, da budu još bolje, fascinantna težnja savršenstvu riječi. Mislim da me je Novi Sad spojio sa njegovim pjesmama, i ne bih rekao da mi je tek uzor, jednostavno kad nešto dugo čitaš, gledaš, to uđe u tvoj stil. Postoji još par novih pjesnika koji pišu poput njega, kao npr. Ratko Petrović, i mislim da Mika zaslužuje da se u našoj poeziji stil pisanja, nazove njegovim imenom. Od naših pjesnika istakao bih Miljkovića, Zupca, Bećkovića, ostali nek mi ne zamjere, tu se pronalazim, i odgovore i inspiraciju. Preverova jednostavnost ljubavi, Nerudina opasna emotivnost, Jesenjinova nježnost, sve su to učitelji od kojih se uči. Pisanje poezije se uči, kao i čitanje.

Došao si iz BIH u Novi Sad. Koja je kultroška razlika ta dva grada i mentaliteta i koliko je to značajno za tvoj književni izraz?
Došao sam kad je Bosna gorila. Kad te neko spasi, moraš da ga zavoliš. Mislim da su ravnica i Novi Sad toliko široki u duši, da otkud god dođeš, da ćeš osjetiti da tu pripadaš i da ti je dobro. Imam prijatelje iz Poljske, Turske, Rusije, koji su dolazili u Srbiju, i uglavnom su osjetili istu magiju Dunava, Petrovaradina i Novosađana, da taj grad umije da bude drag i najdraži. Ja sam došao iz brdskih krajeva Grmeča, kao dječak, i nije mi ravnica dugo bila po mjeri, ali jeste kultura. Duša bosanska, kultura novosadska, jedan je možda od recepata kako se rađa pjesnik. Često volim da se šalim da se mi bosanci i vojvođani najbolje razumijemo, oni sporo pričaju, mi sporo kontamo, i kontamo ih.

Odskora stvaraš i radiš u Rusiji, otkud tamo?
Prošle zime sam dobio mjesto istraživača na doktorskim studijama u Sankt Petersburgu. Prethodno sam radio na Tehničkom univerzitetu u Jašiju, na istoku Rumunije, godinu dana, i nakon tog ugovora, osjetio sam da je moja sreća negdje daleko. Pokušavao sam najviše sa Rusijom, Španijom i Grčkom. Prvo što su mi rekli kad sam došao u Petersburg bilo je
„Uzeli smo te jer si iz Srbije“.

Koliko Rusi poznaju našu književnost?
Upoznao sam jednu djevojku iz Ekaterinburga koja ne zna gdje je Srbija. Oprostio sam joj jer ni ja nisam znao gdje je Ekaterinburg. Uglavnom mladi Rusi znaju da smo tu negdje na jugu u Evropi i da ih poštujemo, i volimo. Književnosti imaju i dovoljno svoje da bi znali posebno za našeg Andrića ili Dučića. Naravno sreo sam bibliotekara koji zna za Andrića, Selimovića, bosanske ćevape, ima svuda sveznajućih ljudi. Oduševljavaju me često, studenti i prijatelji s kojima radim, kako znaju pjesme Jesenjina i Majakovskog. Svoju književnost znaju.

Koliko se od Rusa razlikujemo po načinu života i odnosu prema kulturi?
Potrebno je preći uzduž i popreko Rusiju, da bi pričao o jednom narodu. Često kažem svom drugaru Saši, kad ćeš da me vodiš na selo, da vidim Ruse. Rusi koji žive u Petersburgu, Moskvi su gradska populacija, stalno nekud žure, i nemaju vremena. Mi se u Novom Sadu začas dogovorimo u toku danu gdje ćemo se sjesti, piti jednu kafu 2 sata. Tamo se dogovara kafa dve sedmice i pije deset minuta. Naravno karikiram, ali ako ne ideš na večeru ili ručak, sve je veoma užurbano. Učim ih da se grle i da piju kafu pola sata, ili bar čaj. Slični smo, a opet i različiti, volim da kažem da smo slični onoliko koliko su nam i jezici. Kao dva brata, koja se vole ali vole razne stvari. Oni mene uče kako nije skupo dati za pozorišnu kartu, trideset, pedeset evra, da bi pogledao najbolji balet na svijetu, u carskim teatrima. Meni u glavi dok gledam balet odzvanja srpska savjest, bože kakve cipele sam mogao kupiti za ovo. Učimo se bliskosti i kulturi međusobno.

Zvali su te inženjer-pesnik. Čime se bavi tvoje istraživanje u nauci?
Radim u optici, projektovanjem novih sistema sočiva za mikrolitografske primjene, jednostavnije rečeno dizajn lasera koji prave čipove. Zanimljivo je jer je jedan deo crtanja i testiranja tzv. state of art, dio umjetnosti, naravno pod uslovom da je efikasno. Moj mentor profesor Irina dođe i kaže, vidiš to sočivo ne radi dobro jer nije lijepo. To je jedna od ljepota nauke o svjetlosti i bojama, simetrija i ljepota daju efikasnost. Nauka nije daleko od umjetnosti, jer na kraju krajeva sve se to vrti u našem mozgu sa istim

Sankt Petersburg?
Petersburg ili Lenjingrad, kako ga zove moj mentor grad je kulture, arhitekture, mostova, najvećih parkova Rusije, kako reče Mika Antić – Ja sam nekad mislio da je Pariz najlepši.
Petar Veliki ga je sagradio jer je želio da bude bliži Evropi, obožavao je Holandiju i evropska dostignuća. Natjerao je čitavo plemstvo da se preseli u novu prestonicu iz Moskve. Čak je putovao kažu po Evropi pod lažnim imenom ne bi li što bolje pronašao najnovije stvari i inženjere za svoju prestonicu.
Kad sjednete u taksi koji juri obalom Neve sto na sat, noću, a grad i mostovi svjetle kao da su se zvjezde spustile da šetaju, kao da ste ušli u film, to su trenuci koji stvaraju poeziju, za pet ili deset godina kad vam svjetlosti ponestane. Postoji metro stanica Crna rijeka, gdje je ubijen Puškin, i u njoj spomenik, njegov ponosit stav u dugom kaputu, tu uvijek ima cvjeća i poštovaoca koji ostavljaju ruže. Poželiš da budeš taj pjesnik.

Situacija u Rusiji, politička, je prilično aktuelna. Kako ti posmatraš sve to, a kako Rusi?
U Petersburgu, vozači taksija i autobusa su uglavnom nacije sa juga Rusije, islamske vjere. Dolaze da uspiju u životu, krećući od toga i skupljajući novac za restorane ili kuću u svom kraju. Jedan taksista iz Dagestana, musliman mi je rekao duboku istinu o Rusima, a vjerujem da ih on više poznaje – Rusi su toliko dobri ljudi da umiju da trpe i da ih praviš ludim kao niko, ja tako ne bih mogao. Rusija je mnogonacionalna država, i znaju kako se poštuju u razlikama, to se može ovdje vidjeti. Ne traže da ih voliš, ali ako ih poštuješ, voliće te više nego što zaslužuješ. Taj narod je zaslužio kao i srpski da živi dobro i bolje, poslije dvadeset godina životarenja, i čini mi se da samo žele da ih ostave na miru. A mir je ono što svi želimo.