Poštovani čitaoci, danas ćemo vam predstaviti jednog mladog i uspešnog čoveka iz Melburna. Po zanimanju je psiholog, pored srpskog i engleskog govori i kineski, a već godinama je koreograf u folklornoj grupi ‘Morava’ iz Sent Albansa. Njegovo ime je Slobodan Benđo. Nećemo ga mi predstavljati, zamolićemo ga da nam on sam kaže nekoliko reči o sebi.

Rođen sam u Konjicu, ali za njega nisam previše vezan, jer sam djetinjstvo proveo u Bjelovčini, selu na desnoj obali Neretve, u kom su živjeli svi moji preci. Kao i sva djeca tog vremena imao sam divno djetinjstvo. A onda je došao rat. U selo su počela da upadaju uniformisana lica i vrše teror. Imao sam 12 godina i teško sam uspjevao da shvatim šta se dešava. Oca su mi zarobili i odveli u nepoznatom pravcu.Majka, sestra i ja smo preko hercegovačkih planina uspjeli da dođemo do srpske enklave Bradina (rodno selo ustaškog poglavnika Ante Pavelića)i tu smo zarobljeni 25.maja 92. Tu sam pretrpio velike traume jer već prvog danamuslimansko-hrvatske paravojne jedinice su streljale preko 40 ljudi, ubijali su ih tu na licu mjesta. Nas su zatvorili u jednu školu, a neke su odveli u logore Čelebići i Musala. Srećom, uspjeli smo da potplatimo jednog hrvatskog vojnika i nekako smo se izvukli i pobjegli na Ilidžu koja je tada bila pod srpskom kontrolom. Nekoliko mjeseci kasnije i otac je razmjenjen, tako da smo svi izvukli živu glavu. Ja sam ’93. otišao kod strine u Šamac, gdje sam završio tri razreda gimnazije. A 1998. smo stigli u Australiju.

Kako si doživeo Australiju?

Posle svega što sam preživio u ratu Australija je bila kao spas, kao novo rođenje.Ali život me brzo ‘otreznio’. Naime, ja sam imao već 19 godina, a još nisam završio srednju školu, a ni engleski nisam znao. Najprije sam počeo da učim jezik, onda sam upisao završni razred koji mi je nedostajao, i srednju školu sam završio u 21. godini. Onda sam otišao na fakultet, upisao sam psihologiju, jer me oduvijek zanimalo zašto se ljudi ponašaju kako se ponašaju, ako smijem da kažem, nekako nezrelo. Kasnije sam završio i dva mastersa, radim doktorat i registrovani sam psiholog, imam privatnu kliniku i pomažem ljudima koji su prošli pakao kao i ja.

Kažeš pakao…

Da, za dječaka mojih godina to je bio pakao. Ja sam u jednom trenutku, kad sam vidio kako sve oko mene gori i kad su nam rekli da će žive da nas zapale, pomislio da sam u paklu. Mislio sam da ljudi gore samo u paklu, jedino mi nije bilo jasno zašto bismo ja, sestra i majka trebali da izgorimo, ako nikome nismo ništa učinili. Bilo je to strašno saznanje, zapravo moj prvi susret sa smrću, a imao sam samo dvanaest godina.

Da se vratimo vedrijim temama… Ti si pored psihologije završio i kineski jezik. Otkud kod jednog Hercegovca želja da nauči nama veoma stran jezik?

To je zanimljiva priča. Prije rata u Bjelovčini je živio naš kum Spaso Vukalo, koji je krstio i mog oca i mene i sestru. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je u zarobljeništvu u Njemačkoj, a oslobodili su ga Rusi 1945. On je cio život pričao kako su Rusi najveća sila na svijetu i kako nama Srbima nema spasa bez njih. Ali kad je počeo poslednji rat i mi smo ostali u okruženju, a Rusi nisu došli da nam pomognu, on se razočarao u njih. I onda nam je rekao: Djeco, od Rusa nema ništa, negoko preživi nek uči kineski, Kinezi će vladati svijetom! Meni se to urezalo u pamćenje i onda sampored psihologije, upisao i kineski jezik. Završio sam ga2008, samo par mjeseci prije početka Olimpijade u Pekingu, i bio sam prevodilac našim sportistima u Kini. Inače, kineski sam studirao na čuvenom univerzitetu Nankai u Tienđinu, po veličini trećem gradu u Kini, i na univerzitetu Viktorija u Melburnu.

Jesi li išao u rodni kraj?

Jesam…Odmah po završetku Olimpijade. Ali dok su naši sportisti otišli avionom, ja sam izabrao voz, čuvenu ‘Transibirsku željeznicu’. Krenuo sam iz Pekinga, prošao Mongoliju, kupao se u Bajkalskom jezeru, najdubljem jezeru na svijetu, prošao kroz Sibir i ruske stepe i na kraju stigao u Moskvu. Potom u Beograd. Onda sam otišao u Šamac da se vidim sa drugarima iz srednje škole, na Ilidžu – da vidim stari rimski most, pored kog sam proveo ratno djetinjstvo – i na kraju u Hercegovinu, u moje rodno selo Bjelovčinu. U selu nisam zatekao ni jednog Srbina, svi su nestali u vihoru rata, sve je bilo drugačije, pa i rijeka Neretva je izgledala nekako tuđe, nije to bila više ona moja rijeka, koja me je iznjedrila. Tada sam shvatio da zavičaj postoji samo u sjećanjima, tačnije shvatio sam da ja više nemam zavičaj i da ne pripadam nigdje. Znači, lutanje do kraja života.

Jedan veliki pisac je rekao da svaki čovek, bez obzira gde se rodio ili živeo, ipak ima svoj zavičaj.

Zavičaj je tamo gdje si proveo djetinjstvo, gdje si napravio prve korake, a ja sam to izgubio 92. godine kad su mi spalili rodno selo. To iskustvo je bilo bolno, na obroncima meni dobro poznatih brda gorilo je moje rodno selo a sa njim je gorio i čitav mikrokosmos mog dječačkog života. Već te noći posmatrajaći kako nestaje moj zavičaj spoznao sam jednu stvar – da ja još uvijek postojim. Kako naš narod kaže:Vrijeme gradi po Kotaru kule, vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje…Ali to vrijeme nemože razgraditi našu veliku slovensku dušu. Pošto sam ja još živ i mogu da biram svoj zavičaj, onda bih odabrao Moskvu, a možda i Peking.

Zašto?

Teško je to objasniti. Ali kad sam bio u Moskvi, osjećao sam se sigurno, čak i ponosno. Šetao sam velikim bulevarima, divio se ruskoj arhitekturi i istoriji. Sličan osjećaj imam i kad se šetam širokim bulevarima kineske prestonice. To je istovremeno i osjećaj širine i slobode, jer nas Srbe izuzetno poštuju i u Pekingu i u Moskvi. Dakle ipak istok, jer tamo je sunce. Čini mi se da je moj kum Spaso bio prorok.

U srpskoj zajednici si poznat kao koreograf u folklornim grupama…

Folklor sam počeo da igram još kao srednjoškolac u Šamcu, a po dolasku u Australiju postao sam koreograf u Omladinskom klubu ‘Branko Radičević’ u Džilongu, a godinu dana kasnije sam preuzeo i ‘Moravu’ iz Sent Albansa. Zaista volim naše narodne igre, jer je u njima zapisano čitavo naše bitisanje od postanka pa do dana današnjeg. Kroz tu igru se prožima kolektivni duh našeg naroda, pa kad mi danas igramo u isto vrijemo kroz nas igraju i naši preci. E to je onaj osjećaj vječnosti, onaj oganj što ga nosimo od naših predaka. Ja se trudim da taj oganj prenesem mlađim generacijama.

Da se za trenutak vratimo na tvoje ‘osnovno’ zanimanje. Ti si psiholog i imaš privatnu kliniku. Ko su ti pacijenti?

Pacijenti su mi uglavnom Srbi i Kinezi, naravno zbog jezika. Najčešće se radi o ljudima sa post-traumatskim stresnim poremećajem, koji se javlja kao posledica rata, ali ima i ljudi sa drugim vrstama trauma i ostalih mentalnih poremećaja. Npr. u toku prošle godine moj kolega Majkl King i ja smo uradili preko sto invalidskih penzija i mnogim našim ljudima smo pomogli da prenesu penziju u Srbiju. Radimo i vještačenja ljudi koji su počinili teška krivična djela, od ubistava do silovanja, razne psihoterapije poput kliničke hipnoze itd.

I za kraj. Šta bi kao psiholog i neko ko je kao dečak prošao ratne strahote, rekao o čoveku?

To je teško pitanje, ni najveći mudraci nisu uspjeli da odgovore na njega, ali da pokušam. Čovjek je veoma kompleksno stvorenje. Može da bude plemenit da mu se i bogovi dive, ali može da padne tako nisko da mu ni najveća zvjer nije ravna.Izgleda da čovjek kao vrsta još nije sazrio. Mi možemo neko vrijeme da živimo u miru i harmoniji, ali onda se umorimo od toga i počnemo da se koljemo i ubijamo. Zvuči paradoksalno, ali rat nam dođe kao nekakav klimaks ili katarza. Tek pošto se pokoljemo, možemo neko vrijeme da živimo u miru. To ne važi samo za Balkan, već za cijelu planetu. Tako je bilo vjekovima i tako će nažalost biti i u vjekovima koji dolaze. I u tom ‘batrganju’ da se sačuva živa glava ili kako bi filozofi rekli – u toj ‘vječnoj borbi’ između dobra i zla – prolaze naši životi.Ili što bi naši stari rekli: Ko preživi, pričaće!

Ž. P.