Andrija Aca Tadić je srpski pjesnik koji živi i stvara u Sidneju, Australija.
Rodio se 1933. godine u selu Štitaru kod Šapca. Nakon školovanja radio je u Beogradu, Novom Sadu, Švedskoj a 1968. godine nastanjuje se u Australiji.
Čežnja za rodnim krajem i ljubav prema lijepoj pisanoj riječi iznjedrila je u Aci Tadiću jednog od najplodnijih srpskih pjesnika u Australiji i dijaspori.
U ciklusu „Pesme za dušu“ objavio je deset knjiga lirskog i rodoljubivog karaktera. Poezija Ace Tadića je kristalno jasna, „pitka“ za sve ukuse,
do srži protkana humanizmom i manirima srpskog boemizma. U ovom kratkom osvrtu predstaviću vam prvu knjigu iz gore pomenutog ciklusa.
Značajna je po tome što nas na volšeban način uvodi u pjesnički svijet Andrije Tadića i njegovu opcesiju otadžbinom, životom u tuđini, ljubavlju i žalom za rodnim krajem.
U svakom stihu osjeti se njegov boemski duh rane mladosti, koji pjesnika, od skadarlijskih dana provedenih u Beogradu, vodi utrtim putem prepoznatljive naracije literate po vokaciji.
Pjesme odišu neskrivanom muzikalnošću i čitaocu se nameće osjećanje da pjesnik pjeva svoje stihove. Također, se nameće utisak da pjesme govore i o svima nama, o našem rodnom kraju, našoj ljubavi i čežnji za zavičajem.
Iz stihova se da zaključiti da je u autoru oduvjek postojala potreba da izrazi svoja osjećanja: prema svijetu koji ga ogružuje, ljubavi, ljepoti žene, prema bogatoj istoriji srpskoga roda, kome pripada svim srcem i dušom, a i aktuelnim događanjima sadašnjosti.
Stihovi su puni iskrene ljubavi za bližnje, za svoj narod i slavnu istoriju. Tadić se nije libio da naše zlotvore i neprijatelje nazove pravim imenom i iskaže negativne emocije prema njima.
Odlike njegovog pjesničkog izraza su snažne upotrebljene riječi, poštovanje rime, strofičnost uz povremene manje slobode, koje obogaćuju formu njegovih pjesama.
Ovom prilikom izdvojio sam dvije pjesme sa nadom da će čitalac poželjeti da potraži svih deset knjiga iz ciklusa „Pesme za dušu“ i sa autorom podjeli sve emocije koje nam je poklonio u ovom impozantnom opusu.
Svakako jedinstvenom u srpskom književnom životu u Australiji.
ZAPEVAJMO!
Hej Srbijo s visokih planina
Želja ti je u srcu jedina,
Pesma tvoja ona najmilija
Da se sa njom ponosi Srbija.
Rodna gruda naše duše hrani
Samo njoj smo večito odani,
Rodnom kraju uvek se vraćamo
Otadžbinu u duši čuvamo.
Hej Srbijo ponosu Balkana
Celom svetu ti si dobro znana,
Pesma te je u nebo ponela
Srbija je pesmu zavolela.
Zapevajmo Nek` se čuje
Kroz svet neka odjekuje,
Onu staru iz planina
Što pevamo od davnina.
PEVAJ NEK SE ORI!
Kafana me izmamila
Da vam pesme pišem,
Osećaje raznežila
Pa kroz pesmu dišem.
Kafana je svemu kriva
Ona pruža radost,
Sa pesmom se svašta zbiva
Pesma blaži žalost.
Pesma koja dušu greje
Naše srce blaži,
Kada pesma ljubav seje
Život nam je draži.
Pevaj, pevaj nek` se ori
Neka pesma progovori,
Pesma nama pruža radost
Seća nas na našu mladost.
Na kraju da naglasim da je Aca Tadić član Književnog kluba „Sabornik“.
Miljan Kovačević
