Piše: Krasmenko Kulaš

[dropcap font=“0″]V[/dropcap]jera, etika i tehnika – Bog je objavio ljudima zakon vjerovanja, zakon vladanja i znanje tehnike. Sa Bogom u sebi i nad sobom, ljudi svojim rukama čuda napraviše što na korist i slavu vjekovima trajahu. Tako je zborio sveti vladika Nikolaj Žički, ali kad gordošću i novcem korumpirani pojedinci među nama zagube vjeru, zanemare etiku i pogrešno primjene tehniku Gospodnju, onda se desi ovakva neviđena i neopisiva sramota koja će se teško sprati sa imena crkveno-školske opštine Sveti Arhiđakon Stefan u Kizbari, pogotovo sa imena njenog paroha i članova crkveno-školskog odbora, koji su svi zajedno učestvovali u ovoj sramotnoj lakrdiji. Ukratko, jednom riječju – katastrofa. Odkad viđoh one grozotne slike muhamedanskih zastava i amblema sa arapskim vjerskim natpisima kako prekrivaju srpska i pravoslavna znamenja u našoj sali, nikako mi nije dobro. Slabo spavam noću, osjećam se izdano, povređeno i poniženo, kao da sam upao u nekakav crni bezdan iz koga ne mogu da se izvučem. U košmarnom polusnu nazirem vizije crno-zelenih zastava islama, kako prekrivaju svjetlo i potiru svete likove Cara Lazara, Pavla Orlovića i Kosovke djevojke. Budim se malaksao i iscrpljen, sa pomješanim osjećanjem srama i uniženosti, koje dodatno pojačava saznanje da za taj bogohulni akt skrnavljenja naših svetinja u Kizbari nije odgovoran nikakav sofitsicirani dron, navođen dušmanskom rukom, nego ljudska, u ovom konkretnom slučaju sveštenička slabost, lakomost prema novcu – dolarima prokletim. Osramotismo se brate, obrukasmo se pred vaskolikim Srpstvom zbog hiljadu ili dvije, pet hiljade dolara…

Za sveukupnu situaciju u našim crkveno-školskim opštinama u Melburnu, pa i u cijeloj Australiji, moglo bi se reći da je nezadovoljavajuća za većinu srpskog naroda. Takvo stanje traje veoma dugo i mnogobrojni su razlozi takvog stanja. Prije svega ću spomenuti da je glavni razlog u slabo vođenoj pastirsko-duhovnoj politici od strane svještenika, koji vrlo često, najviše brinu o svom ličnom interesu (čast izuzecima) i koji su se ukotvili na svojim pozicijama po dvadeset, neki i po trideset godina. Loše liderstvo od strane aktuelnih svještenika neminovno proizvodi loše međuljudske odnose na nivou parohija, što je opet prouzrokovalo sistematsku netrpeljivost, nepovjerenje, mržnju, pa čak i fizičke sukobe u istim. Među brojnim podjelama najkaraketerističnije su one po osnovu: regionalne pripadnosti i kulturno-obrazovne različitosti koja se veoma često pretače u suprostavljenost. Moramo pogledati istini u oči, ovdje se radi o jednom nakaradnom sistemu vrjednosti koji je proizišao iz sveprisutne prosječnosti koja dominira kako u crkvi tako i pokraj nje. Jedne te iste, pretežno interesne grupacije ljudi, skučenog duha, prosječnog znanja i intilekta su zasjeli na vodeće funkcije u našim crkvenim odborima i već decenijama u kolaboraciji sa lokalnim svještenstvom samo se rotiraju u krug. U tom grmu leži zec,to je srž problema, riba smrdi od glave, a ne od repa. Bez potrebne stvaralačke energije, bez inovativnih, progresivnih ideja, bez upliva novih, obrazovanih, prosvjećenih članova, bez prijeko potrebne “svježe krvi”, ova parohija kao i mnoge druge širom Australije će nastaviti da tone u sve veće i veće probleme.

Kad je duh izašao iz boce, tj.kad je pukla bruka i kad su kompromitujuće fotografije, koje ne lažu, otišle u medijski eter, uskoro potom je uslijedila i iznuđena reakcija vladike Irineja u vidu šturog saopštenja, u kome se jasno kaže da je prestup počinjen od strane parohijskog sveštenika, protojereja-stavrofora Čedomira Videkanića, i da je isti suspendovan sa svih bogoslužbenih i administrativnih funkcija u parohiji Svetog Arhiđakona Stefana u Kizborou . Takođe se u saopštenju navodi da će suspenzija trajati sve dok se kroz temeljnu istragu ne utvrdi šta je i kako dovelo do toga da se ovako nešto uopšte desi. Ako ćemo stvari posmatrati laički, infantilno i analizirati površno, najlakše je za sadašnju crkvenu krizu koja trese srpsku zajednicu Melburna, optužiti svještenika Čedomira Videkanića i po kratkom postupku smjeniti ga sa dužnosti. Ako to učinimo biđe po onoj narodnoj: ”Citi vuci, a i ovce u toru”. No, ako ćemo stvari posmatrati kao odrasli, svjesni ljudi, onda moramo biti iskreni prema sebi i priznati da smo izgubili mnogo dragocjenog vremena lažući i varajući sami sebe. I zato sad moramo da se otrijeznimo i suočimo sa istinom i realnošću koja je grka i nevesela. A istina koju vjerni Srbi Melburna znaju i nose u svojim srcima i dušama je veoma jasna i prosta. Ovaj slučaj iz Kizboroa nije usamljen, izolovan slučaj jednog sveštenika i jednog čovjeka, ovo je više problem institucionalne prirode. “Otac Čeda” kako ga narod od milja zove, nije počinio ovaj prekršaj sam,ovdje obavezno treba ispitati ulogu predsjednika i članova crkveno-školske uprave, koji su očigledno na ovaj ili onaj način, saučestvovali u ovoj rašomonijadi . Ovdje podrobno treba ispitati nedoličnu spregu naših sveštenika i njihovih partnera u “crkvenom biznisu”, tzv. članova crkveno-školskih uprava, koji se manje-više ponašaju kao trgovci a crkveno imanje zajedno sa crkvom, salom i pomoćnim objektima tretiraju kao privatni biznis. Istina se mora saopštiti narodu, treba mu reći licem u lice, da se ništa neće promijeniti ako budemo ćutali ili ako dozvolimo da se ova sramotna afera zataška, tako što će biti smjenjen jedan stari prota, koji je ionako pred penzijom. Ako ovaj skandal sa očiglednom zloupotrebom srpske sale, koju je gradio i izgradio vjerni srpski narod, prihvatimo kao nešto normalno, onda i ne zaslužujemo bolju stvarnost. U partrijarhalnom, hijerarijskom bratstvu kao što je SPC-a u Australiji, jedan čovjek je na prestolu i on ima ingerencije da silovito zamahne bičem Božijim, te da rastjera razno-razne trgovce, fariseje, lihvare koji su opsjeli naše svete hramove i sale, kako među našim sveštenstvom tako i među pastvom . Taj čovjek je preosvešteni vladika Irinej, on u ovom slučaju treba da pokaže autoritet, vjerujem da bi narod to znao cjeniti i poštovati.

Ne tvrdim da imam magični štapić, ali primjera radi, u ovom trenutku samo u regiji Dendenonga ima minimalno stotinu visokoškolovanih ljudi srpskog porjekla (doktora,advokata, profesora, inžinjera), uključujući i agilne članove SOJA, koji se dokazaše uspješnom saradnjom sa fondacijma Vladeta Divca i Novaka Ćokovića. Ovi mladi ljudi su mahom sposobni i pokazali su svoje organizacione sposobnosti, praveći uspješne humanitarne i kulturne događaje poput Srpskog filmskog festivala itd. Ali ti mladi, vispreni ljudi nikako ne mogu da dođu na vrh liderske piramide u našim crkveno-školskim opštinama, jer tamo vladaju divlji zakoni džungle, zakoni jačeg, zakoni lukavijeg i podlijeg, tamo stoluju ljudi koji nas već decenijama vodaju žedne pokraj vode. Zbog takvog ništavnog odnosa prema parohijanima i našoj svetinji, danas se jasnije nego ikad vidi dokle smo dogurali. Postadosmo meta prezira i podsmjeha, jer smo uspjeli svojom gramzivošću i glupošću od jednog u principu svetog mjesta, koje su požrtvovano gradile generacije srpskih emigranata, napravimo svojevrstan cirkus. Uz dužno poštovanje i svu zahvalnost za dosadašnji učinak, svještenik, predsjednik i svi članovi uprave CŠO Sveti Arhiđakon Stefan, moraju se skloniti u stranu i prepustiti liderstvo mladim, sposobnim ljudima koji imaju energiju, znanje i viziju da predvode srpski narod u bolje i prosperitetnije sutra. Tajna uspjeha i opstanka života, pa i jedne nacionalne zajednice u dalekom svjetu kao što je srpska, je u podmlađivanju. Na mlađima svijet ostaje a mi stariji, ako smo voljni i dobronamjerni, samo ih trebamo pripomoći da dođu do željenog cilja.

Pošto sam ovaj tekst otvorio mudrim riječima srpskog sveca Nikolaja Lelićkog koji sa nekoliko filozofskih rečenica dotače suštinu našeg današnjeg problema, zatvoriću ga na isti način, mudrim i opominjućim stihovima svetog Petra Petrovića – Njegoša, koji nas pozivaju da se dozovemo u pamet.

„Krv je ljudska rana naopaka
Na nos vam je počela skakati
Prepuniste mješinu grijeha!
Puče kolan svečevoj kobili
Okrenuše kola niza stranu“.