Brankica – Brana Milošev rođena je 7. novembra 1949. godine u Vršcu. Još kao školarac počela je da piše poeziju i više od pola stoljeća druguje sa olovkom i lijepom pisanom riječi. Krajem devedesetih (1989.) emigrirala je u Australiju i sada živi u Pertu. Godinama o svojoj sklonosti prema poeziji nije govorila. Na nagovor bliskih prijatelja uključila se u rad Književnog kluba „Sabornik“. Ubrzo je prelijepim stihovima skrenula pažnju na svoju poeziju i osvojila srca književnog publikuma Zapadne Australije. Sada je jedan od najagilnijih članova „Sabornika“.

Poetesa i pertski izdavač Radmila Mijatović, družeći se sa Branom Milošev, pregledala je požutjele Branine rukupise, izabrala najznačajnije pjesme, napisala recenziju i priredila pjesme za štampanje. Prije tri mjeseca zbirka intrigantnog naslova, „Šapat srca“, ugledala je „svjetlost dana“. Drugog decembra knjiga će biti promovisana u Domu Crkvene opštine „SvetaTrojica“ u Pertu.

Zbirka „Šapat srca“ je prva zbirka pjesama Brankice-Brane Milošev koju autorka stidljivo i skromno daruje ljubiteljima poezije.

Na početku knjige autorka se obraća svojoj poeziji:

„Svak da te razume, budi svima jasna.

Lepotu života ti dočaraj svakom.

Osećajna, tiha, ponekad preglasna,

Živiti u meni i ostani jakom!!!“

Prelistavajući stranice zbirke, autorovog osvrta, ostaoje zatečen snažnom ekspresijom emocija „prolivenih“ u stihovima o nesrećnom djetinjstvu,  nedostatku roditeljske ljubavi i teškoj bolesti , koju joj,  ni krivoj ni dužnoj, majka, a ni vršačka kasaba,  nije mogla „progledati kroz prste“. Čitalac stihova nemože da neosjeti težinu tereta koji je trogodišnje dijete, a kasnije nesrećnu djevojčicu, pratilo kroz odrastanje i borbu za mjesto pod suncem ovozemaljskog života. Toliko tuge, jeda i bespomoćnosti nisam osjetio ni čitajući Zmajeve „Đuliće uveoke“. Prvi (hronološki) napisani stihovi su tragovi pobjede nad neumitnošću života i dokaz o preranoj zrelosti pjesnikinje. Autorka u pisanju pronalazi ravnopravnog sagovornika sa samom sobom. Na mnoga neutješna pitanja stihovi su iznjedrili prave odgovore i dodatno joj ulijevali povjerenje u samu sebe. Agonija očajanja postala je ukrotljiva bujica koju je stihovanje pretvaralo u sagledivu deltu realnosti svakodnevnice. Stihovi nisu bili utjeha već porodica kakvu je željela i koja ju je prihvatala onakvu kakva je bitisala.

Odrastanjem pjesnikinja postaje svjesna da se epilepsija lijekovima može kontrolisati i da joj to omogućava  „pravo“ na svoj život.

Dolaskom u Australiju predaje se utrci sa egzistencijom, vremenom i preživljavanjem. Pisanje joj više nije prioritet i neraskidivi duhovni katalizator između jave i sna.

Iznenadna smrt supruga budi staru ljubav prema pisanju. I ovaj put, poezija je nije iznevjerila.  Stihovi su potekli nekim novim vododerinama i krče njenoj poeziji mjesto gdje joj je oduvijek bilo. Nadam se da nećemo dugo čekati novu zbirku pjesnikenje Brankice-Brane Milošev.

Za čitaoce iz Perta 2. decembar je prilika da podjele emocije sa pjesnikinjom i uživaju u njenom stvaralaštvu.

DOČEK MESEČINE

Tišina – omora se oseća u zraku

nebom krstare zvezde – zlatne lađe

bagremovi beli njišu se u mraku

mole srebrenog princa da izađe

Iznenada rasu se srebrena grana

na potok što tiho i leno teče.

i meni na grudima po srebrirane

u predivno proletnje veče

PONOR OSEĆANJA

I besana noć prođe,

slušahu dar kucavice.

Budna čeznem kad će doći

najmilije meni lice.

Nestrpljiva isčekujem – skačem.

Pogledam koliko je sati,

Strepim  -sve otplačem

što ga nema da se vrati.

Osećam da ga gubim

ipak neću – tražit bolju sreću

celim srcem još ga ljubim

dok on želi ljubav veću

U ponoru osećanja

u košmaru snoviđenja

u grudima damar mi odzvanja.

Milo moje doviđenja!

USAHLA SUZA

O grano bršljena – usahla suzo

O uvelo lišće – tugo moja

O vi vrele nabujale grudi

O! O!  Živote moj

Ti ružo rumena – nedavno procvala

Ti izvoru bistri – sada mutan što si,

Ti lice belo – sada potamnelo

Ti srce moje – za koga sada kucaš  …?

Jabukov cvete opao sa grane,

Trešnjo zrela kišom nagrđena.

Usne moje – pobledele što ste?

Ruke moje – kome da vas pružam?

VERUJEM

Verujem dok šume topole

U dobrotu strasti ko anđela neka.

U Erosa boga – u grane gole

u ljubav koja teče kao reka.

Još vjerujem i ljubim te smerno.

Nezasita strasti i tvojih čari,

na žitnici mojoj zrna neizmerno

poigravaju kao razbuđeni damari.

Verujem u snove zaljubljene žene

verujem u strasne oči tvoje,

žuljevite ruke od rada i pene

dok grle dušu i telo moje,

Verujem dok šume topole.

U divotu strasti ko anđela neka

U Erosa boga i u grane gole

u ljubav koja protiče kao reka

Miljan Kovačević, pjesnik iz Perta.